Udahnite punim plućima i zaronite

Aaaaaaaaa…. Nije Tarzan, ja sam! I da se odmah razumijemo, tek sam navršila 5 banki. I osjećam ih. Svakoga dana i u svakom pogledu. I suosjećam sa svima ostalima koji koketiraju s tom brojkom.

Sa 4 banke podvlači se privatno-profesionalna crta „gdje sam bila – što sam radila“ i u što sam ulupala protekla 4 desetljeća. A s 5 banki ne podvlačimo mi crtu, nego ona nas. Podvlači i povlači, za nos, za tijelo, za sve što stigne. Tijelo se mijenja naočigled, ispočetka mikroskopski, potom sve brže i brže, svakodnevno, makroskopski. E, ako je u to još uključena i štitnjača, veselje je potpuno. Iz aviona se vidi svaka donedavno „simpatična nesavršenost“ koja se odjednom pretvorila u WTF stanje, nedostatak, problem i epicentar svih naših duševnih boljki. Sve dok ne skrenemo pogled na neko drugo područje na svome tijelu. I potom se teškom mukom othrvamo depresiji.

I dok smo u glavi podjednako mlade, spremne na sve ludorije koje nam u nekom trenutku padnu na pamet (oplemenjene nizom prednosti koje donose mudrost i iskustvo), tijelo nerijetko povlači ručnu i kaže „dosta!“. Upozorenje rođeno za ignoriranje. Ma ne, ne odnosi se to na mene, ja to mogu, pjevajući. Ali, vrlo brzo to pjevanje prijeđe u stenjanje. Ne „ono“, nego ono drugo, vratno, lumbalno, rameno… I mic po mic, sve je veći raskorak između glave i tijela, između želja i mogućnosti.

Uživajte u čarobnim minutama ukradenima samo za sebe i svoj gušt, putujte, makar i vikendom po Zagorju, mijenjajte krajolike, ali ne i ono što vas veseli.

Ali, kao što rekoh, tek sam napunila 5 banki. I sad kad je došlo mojih 5 (hm!) minuta, sprema sam. Na nove ludorije, naravno. Jer vratno i lumbalno poništavam na yogi i furam se na one izbalansirane zen yogine, na fotkama toliko zapetljane same oko sebe da ne znaš gdje im počinje noga, a gdje završava ruka. A za gledanje iza sebe ne koriste retrovizor, već jednostavno okrenu vrat onoliko koliko je potrebno. Kažem, furam se. I koristim retrovizor…

Zato iskoristite svoje godine najbolje što možete, činite s njima apsolutno sve, sve što vam padne na pamet. Budite aktivne, ponekad su knjigica i dekica sasvim u redu, ali neka to bude izuzetak, a ne pravilo. Šećite po prirodi, upijajte boje i mirise, održavajte ljepotu smijehom, jer za botoxe i filere nikada nije kasno, a ako mene pitate, slobodno se mogu i preskočiti. Svoje standarde ljepote postavljamo sami, cjeloživotnom njegom i onim famoznim skidanjem šminke prije spavanja. To je ono što koža pamti i pokazuje. Možemo pričati o retinolu, možemo pojačati kreme i serume, možemo sve kako bi izbjegli onaj groteskni izgled (pre)napumpanih, zategnutih i ispikanih ocvalih ljepotica koje jednostavno ne znaju kada je dosta. Možemo sve što je diskretno, s mjerom i ukusom. Sve napadno, izobličeno i prenaglašeno – no way.

Godine doživljavajte kao dobru foru, šalite se s njima jer povoda je na pretek, svaki vam je dan nova tema.

I zato, ako ste tu negdje, s ove ili one strane magične brojke 50, ne očajavajte. Doživljavajte ih kao dobru foru, šalite se s njima jer povoda je na pretek, svaki vam je dan nova tema. I volite.  Ali, ne ono što vole mladi. Volite ono što vole stariji i pametniji. Uživajte u čarobnim minutama ukradenima samo za sebe i svoj gušt, putujte, makar i vikendom po Zagorju, mijenjajte krajolike, ali ne i ono što vas veseli. A naročito ne mijenjajte one koji vas vesele, koji vas svojom energijom dižu ili spuštaju, oboje po potrebi, koji vam uporno pletu mrežu finih sitnih bora smijalica oko očiju i koji znaju tko ste, kakvi ste i zašto ste sve to. I vole vas, bez obzira s kojom brojkom počinjete. Jer, nikada se ne zna s kojom ćete završiti. Zato, udahnite punim plućima i zaronite. Ne u plićak. U dubinama je više blaga i ljepše su boje.

Ne razumijem žene koje drame oko godine više ili manje. Ne živimo u Hollywoodu i ne raste nam honorar obrnuto proporcionalno broju godina. Zato se ne libite reći koliko ste već godina skupili u svojoj životnoj kolekciji. A ako već morate nešto smuljati, smuljajte s kilama.

Pusa, B.

Branka Panić
Branka Panić

"Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda." / M.M.A.