Zašto se, zapravo, upuštamo u veze sa “zabranjenim” muškarcima?

Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji. Na primjer, svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim muškarcima upućuje na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u djetinjstvu. No, najčešće ćemo kroz vezu s nedostupnim partnerom (oženjenim muškarcem) nastojati “slomiti” emocionalno nedostupnog oca iz ranog djetinjstva.

Bez obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo s takvim muškarcem, neminovna je distanca odnosno njegovo vraćanje obitelji. Ona je, prije svega, zapamćeni model odnosa i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela – udaljavanje i nedostatak bliskosti.

Prihvaćanjem veze sa zauzetim muškarcem potpisujemo prešutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prebroditi.

Mučenje i bijeg

Sigurno je da mučenje i bijeg nisu rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i izložimo suncu (svijesti), on više ne može živjeti i gubi svoj utjecaj. Dokle god to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju točno određenog tipa muškarca/žene.

Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom  integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost.

Često nam te kvalitete djeluju suprotno i neprihvatljivo. Ali. oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman prevariti svoju zakonitu partnericu, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o vlastitoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu) ulogu. Tko nas je tome naučio, ako ne odnos s jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam je negdje  utisnuo osjećaj odbačenosti. Naša krhka i ranjiva dječja psiha usvojila je poruku “nisi vrijedan postojati… nisi vrijedan ljubavi”. U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekom drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno.

 

Ljubav kao osnovni parametar

Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas je roditeljska ljubav i zaštita jer tada nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti. Ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je biti odbačeni, bačeni u smetlište, neželjeni, bezvrijedni.

Jedna izreka kaže “kada stisnemo naranču, iz nje će izaći sok od naranče i ništa drugo”. Isto tako, iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo vrijeme. O tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke.

Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i sl. Ocijenimo ih na skali od 1 do 10.

Kompletna smjesa koju dobijemo je naš “sok” koji smo stvorili u  podsvjesnim spremištima. U različitim periodima života on se “cijedi” iz nas kad god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kad nam netko učini nešto nažao, plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti. Kad odrastemo, plačemo na potpuno isti način. Ali, uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete.

 

Stav o sebi

Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao. Naš izbor je, dakle, direktan rezultat našeg stava o samima sebi koji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle, u priču nepostojanja, jer mi nismo vrijedni postojati i naša priča postaje bajka. Dosta se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi. Partner nas obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije, tri…deset…pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem odnosa.

Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju iskoračiti u svijet stvarnosti i postati stvarna žena sa svojim realnim potrebama.

Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika. Time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti odgovornost za svoj život. Tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši – jer je i sam dovoljno nezreo i neodlučan. Od njega se ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja. Jednako kao što ni mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug.

Začarani krug

Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom. Voli li je, vodi li ljubav s njom, je li s njom u braku samo zbog djece i sl. Te odgovore ne zna ni on sam. A nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnom.

Razvijanjem negativnih aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga.

On jednostavno nije spreman niti sposoban ostvariti duboku i trajnu vezu i prebroditi krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada partnerica više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju financijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći sanjati svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvaća bezuvjetno.

Povratak ženi je povratak u realnost. Ljubavnica ne može imati tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika. Ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.

Prihvaćanjem takve veze mi potpisujemo prešutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prebroditi.

Prešutni sporazum

Prihvaćanjem takve veze mi potpisujemo prešutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prebroditi. Nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma bolan i destruktivan.

U međuvremenu, naš život se pretvori  u duboku emocionalnu tragediju, začarani krug iz kojeg ne vidimo izlaz. Prepuštamo se plimi života da nas nosi bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni štapić i reći da napušta svoju obitelj kako bi bio s nama.

Povučemo li paralelu, možemo zaključiti kako partnerov boravak u bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će nas emocionalno nedosupan otac u partnerovom obliku konačno prihvatiti i pokazati svoju ljubav.

Što smo sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve snažniji osjećaj kako on pripada svojoj zakonitoj ženi i kako nikada neće pripadati nama.

 

Sve dublji jaz

Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe. Postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira s pojmom smrti i uništenja. I sve dok ne dozvolimo da ljubav preuzme komandu u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.

Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je oličenje nas samih i slaba karika naše osobnosti. Zato moramo raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti je bezuvjetno prihvatiti sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvaćanja i pronađemo ljubav u sebi, taj ćemo odnos promatrati kroz drugačiju dimenziju . Shvatit ćemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu povesti nas na put samospoznaje.

Knjiga “Plan vaše duše”

U knjizi “Plan vaše duše” takve su relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi, kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji spoznati put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. S određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba. Međutim, ne smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama tu iz čiste ljubavi.

To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuvjetnu ljubav. Jednostavno, voljeti ih bez obzira jesu li u ovom trenutku pokraj nas ili su kilometrima daleko , hoćemo li ih ikada više vidjeti i sl. Život je igra i svi imamo svoje uloge. Zato ništa ne treba doživljavati previše ozbiljno niti tragično.

Život nema reprizu već samo premijeru koja se upravo događa, sada u ovom trenutku. I  zato svaki trenutak koji ne proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.

 

* PROČITAJTE I OVE ČLANKE:

 

Veliki ljubavni horoskop za 2019.

Što se događa s energijama bivših ljubavi?

Slomljeni za ljubav, nesposobni za vezu

Gubitak sebe u ljubavnoj vezi: ostajete li JA ili postajete MI?

5 duhovnih pravila za privlačenje ljubavi

 

Štitnjača.hr
Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.