Kronični umor,odnosno sindrom kroničnog umora, poznat i kao benigni mijalgični encefalomijelitis, kronična je bolest koja uzrokuje ekstremni umor koji se ne može objasniti bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem. Zapravo nije nove bolest jer se već u 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristio za opisivanje simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.
Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za koji nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Takav se umor može dalje razvrstati u sindrom kroničnog umora i idiopatski kronični umor. Ako kod pacijenta nisu prisutni svi simptomi potrebni za donošenje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskoga kroničnog umora. Pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat.
Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku.
Gordanina osobna priča
Do prije deset godina Gordana je bila dinamična, ambiciozna intelektualka, zaposlena na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon osobito naporna razdoblja, počela je rapidno gubiti kondiciju. “Budila bih se iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da imam gripu.”
Stvar je, međutim, bila malo složenija. Nakon što ju je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikad nije u potpunosti popustila. Gordani su tek mnogo godina poslije dijagnosticirani kronični umor i depresija, no ne prije nego što je njezino akademsko napredovanje bilo zaustavljeno. Napustivši dobar posao, danas radi kao honorarna prevoditeljica, jer za kontinuiran angažman nema snage. “Morala sam se pomiriti s time da mogu raditi najviše polovicu od onoga što sam nekad mogla. Dva sata uzastopna rada maksimum je koji mogu izdržati prije nego što moram leći.
Uz nužno prihvaćanje vlastitih tjelesnih ograničenja, Gordani je problem nositi se s ljudima koji ne vjeruju da je stvarno bolesna. “Ni obitelj mi nikad nije pružala podršku. Čula sam mnogo posprdnih komentara na svoj račun. Čak i danas, kad se o kroničnom umoru znade mnogo više, Gordana i dalje susreće skeptike. “Vi ne izgledate bolesno”, komentirala je nedavno njezina susjeda. “Kako sam bijesna bila! Nakon desetljeća muke, ljudi misle da iz tko zna kojeg razloga muljam – na svoju štetu”.
Popuštanje koncentracije i pamćenja
Zamislite da godinama ne možete raditi više od tri-četiri sata dnevno i da odmah nakon posla morate leći. Ili da osjećate prodornu bol poput zubobolje u raznim dijelovima tijela istodobno. Ili da nemate snage obavljati uobičajene kućanske poslove i da vam povrh svega popuštaju koncentracija i pamćenje. Tako izgleda život osoba koje pate od sindroma kroničnog umora, kaže dr. Marco Guigliotta, jedan od svjetskih stručnjaka za tu bolest.
Ako je kronični umor praćen nizom određenih simptoma, govori se o sindromu kroničnog umora. Tipični su prateći simptomi tjelesna slabost, bolovi, nizak tlak, nesanica i potištenost. Neki pacijenti imaju i kronično povećanu temperaturu te trnce u udovima. “To je ozbiljna bolest, koja može razoriti ljudske živote”, kaže Guigliotta, koji je i sam godinama trpio od sindroma.
*
Bolno nepovjerenje okoline
Kad govorimo o umoru, poseban entitet je takozvani sindrom kroničnog umora, poznat i kao benigni mijalgični encefalomijelitis. To je, ustvari, kronična bolest koja uzrokuje ekstremni umor koji se ne može objasniti bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem. Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači ovu bolest opisivali su kao “umišljeno stanje”. No, bili su daleko od istine.
“Neki liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako golim okom ili na rengenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu – ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik – virus, bakterija, gljivica”, objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije. To je bolest bolnih mišića, koja često prati kronični umor.
Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona.
“Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih”, dodaje dr. Monroe.
Iako i dalje ima onih koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.
“Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu”, kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. “Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode.”
Na početku umora je stres
Oni koji trpe od kroničnog umora u većini slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli su snažan stres, poput fizičkog nasilja, nekoga ozbiljnoga gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost. Istraživanje provedeno u Leedsu pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću incidenciju stresnih događaja tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom. Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo još nešto – prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.
“Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni “kvar”. Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde. To dovodi do rasta razine hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje”, navodi dr. Monroe.
Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji. Zato ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što su kronični umor, depresija ili oboje. Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Iako su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom iscrpljeni, ta su dva stanja ipak različita i nisu nužno istodobna.
Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih tim sindromom pati i od umora i od depresije. Antidepresivi pomažu i kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.
Kriteriji za dijagnozu sindroma kroničnog umora
Trajni i vrlo izraženi umor samo je jedan od simptoma sindroma kroničnog umora. Naime, osim čestog osjećaja umora, mogu mu biti pridruženi i neki drugi simptomi. Stoga je kriterij za postavljanje dijagnoze postojanje jakog umora i pratećih simptoma u trajanju dužem od šest mjeseci:
- kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima
- grlobolja
- povećanje limfnih čvorova na vratu ili u pazuhu
- bolovi u mišićima
- bolovi u zglobovima, ali bez crvenila
- jake glavobolje
- neokrepljujući san (osjećaj umora i nakon spavanja)
- umor dulji od 24 sata nakon svakog napora
- osjetljivost na svjetlost, buku, hranu, lijekove ili kemikalije
- problem s regulacijom tjelesne temperature.
Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjerana rada ili vježbanja. Trajan je i vrlo izražen, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava simptome.
Tako jak umor javlja se kao upala gornjih dišnih puteva uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa. Dok kod običnih upala simptomi prolaze nakon tri do sedam dana, kod sindroma kroničnog umora vraćaju se ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe. Pritom svaki traje od nekoliko sati do nekoliko tjedana.
Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva (probavne smetnje – mučnina, zatvor ili proljev), suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje u vidu i bolne mjesečnice.
Konkretan dijagnostički test ne postoji, osim dobro uzetih anamnestičkih podataka o simptomima i njihovu trajanju. Određene pretrage moguće je provesti u slučaju potrebe isključivanja drugih mogućih uzroka simptoma koje osoba navodi.
Što ako umor ne prestaje?
Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Premda psihološki čimbenici nesumnjivo igraju ulogu u nastanku bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima. Kako uzrok nije poznat, tako nema niti uzročnog liječenja, nego se pribjegava ublažavanju simptoma i poboljšanju kvalitete života.
Terapija protiv sindroma kroničnog umora uključuje lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za postizanje ravnoteže moždane kemije koja aktiviraju živčani sustav, posredno jačajući imunitet i otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postupno vježbanje može pomoći pacijentu da se malo-pomalo vrati aktivnostima, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svaki dan pokušaju hodati nekoliko stotina metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.
Od pomoći može biti i vođenje dnevnika aktivnosti i jačine umora, postupno upravljanje simptomima rangiranjem simptoma i načina na koji se ublažavaju, primjenjivanje tehnika relaksacije, higijena spavanja (odlazak na spavanje uvijek u isto vrijeme, izbacivanje dnevnog spavanja, izbjegavanje svega što razbuđuje, npr. kave, čaja, cigareta, cola pića itd.).
Autori: Ozren Podnar, prof. / Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar
