Rujan – mjesec svjesnosti o karcinomu štitnjače

Znate li da je mjesec rujan u cijelom svijetu posvećen jačanju svjesnosti o karcinomu štitnjače? Jedan od najčešćih oblika karcinoma u svojoj najblažoj varijanti može se izliječiti bez trajnih posljedica i s potpuno normalnim životom nakon što se karcinom odstrani. U svojim težim oblicima karcinom štitnjače može donijeti i dugotrajnije postupke liječenja, ali i neizvjesnije ishode bolesti.

Rak štitnjače je najčešća zloćudna bolest endokrinog sustava. Žene čine gotovo 80 % svih novih slučajeva u Europi te dvije trećine umrlih zbog raka štitnjače. Ova se bolest može pojaviti u bilo kojoj dobi. Kod žena se češće javlja u četrdesetim i pedesetim godinama života, dok je kod muškaraca češća u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Rizični čimbenici za karcinom štitnjače uključuju izlaganje ionizirajućem zračenju, obiteljsku anamnezu raka štitnjače, niski sadržaj joda u prehrani, neke rijetke nasljedne sindrome i ženski spol.

Trendovi u svijetu ukazuju na značajan porast broja novooboljelih od karcinoma štitnjače, uz stabilne ili čak silazne trendove u smrtnosti. Veliki dio porasta broja novooboljelih pripisuje se boljoj dijagnostici, a većina tog porasta je zbog porasta broja najčešćeg tipa raka štitnjače, papilarnog karcinoma. To je karcinom s jednom od najboljih prognoza i petogodišnjim preživljenjem višim od 95 %. Drugi najčešći tipovi raka štitnjače uključuju folikularni, medularni te anaplastični karcinom, koji ima vrlo lošu prognozu.

U Hrvatskoj je u proteklih 15 godina došlo do značajnog porasta broja novooboljelih od raka štitnjače (prosječni porast dobno-standardizirane stope od 5,8 % u muškaraca i 5,5 % u žena), dok su trendovi mortaliteta stabilni. Ukupni broj oboljelih je praktički udvostručen, dok se broj umrlih kreće između 23 i 51 godišnje.

 


Karcinom štitnjače

Karcinom štitnjače je maligni tumor koji, kod većine oboljelih, karakterizira spor rast i niska smrtnost. Nasljedni faktor najčešći je kod medularnog tipa karcinoma. Općenito, karcinomi štitnjače dijele se na diferencirane (papilarni i folikularni) i nediferencirane.

Papilarni tip karcinoma štitnjače najbenigniji je i najučestaliji i čini čak 70 – 85% svih karcinoma.

Folikularni tip karcinoma štitnjače čini oko 10 – 15% karcinoma. Postoji i medularni tip karcinoma te najopasniji i najzloćudniji, anaplastični karcinom.

Simptomi

Karcinom štitnjače obično ne uzrokuje posebne tegobe. Pacijenti najčešće primijete čvor na vratu, a ponekad i povećan limfni čvor. A kod kod velikih se čvorova mogu javiti teškoće u govoru i promuklost. Iako čvor ne mora nužno ukazivati na karcinom štitnjače, potrebno je javiti se liječniku čim se primijeti čvor na prednjoj strani vrata. Prvi pregled obavlja se kod liječnika specijalista nuklearne medicine ili endokrinologa. Nakon toga,u slučaju sumnje, slijedi pregled ultrazvukom te citološka punkcija. Ona je jedan od pokazatelja radi li se o benignoj ili malignoj promjeni na tkivu. No, u nekim slučajevima čak ni citološkom punkcijom ne može sa sigurnošću utvrditi je li nešto benigno ili maligno.

U posljednjih 10 do 15 godina uočen je porast broja karcinoma štitnjače. Prema podacima iz Hrvatske, u zadnjih šest do sedam godina javlja se otprilike 7 slučajeva na 100.000 stanovnika.

Žene u odnosu na muškarce oblijevaju 2 do 3 puta češće. Iako niti jedna dobna skupina nije izuzeta, karcinom štitnjače češće se javlja u srednjoj i starijoj životnoj dobi.

Diferencirani karcinomi mogu se javiti kod osoba sa strumom. Podložniji obolijevanju su osobe kojima je vrat bio izložen vanjskom zračenju.


Operacija

Jedno od čestih pitanja kada je riječ o karcinomu štitnjače je treba li se prilikom operativnog zahvata ukloniti cijela štitnjača ili samo dio nje. U hrvatskoj zdravstvenoj praksi prevladava stav da se, bez obzira na veličinu tumora i bez obzira da li je došlo do proširenja te neovisno o tipu karcinoma, ukloni cijela štitnjača. No, sve je češće mišljenje naših liječnika da je, u nekim slučajevima, ipak bolje odstraniti samo dio štitnjače. To smanjuje mogućnost potencijalnih komplikacija nakon operativnog zahvata.

Papilarni tip karcinoma štitnjače najbenigniji je i najučestaliji i čini čak 70 – 85% svih karcinoma.

U nekim zemljama svijeta, prvenstveno u Americi, praksa je da se u slučaju nisko rizičnih karcinoma (vrlo mali karcinomi smješteni u samo jednom režnju bez proširenja unutar režnja, same štitnjače ili okolnog tkiva) odstranjuje samo režanj štitnjače u kojem se nalazi karcinom.

Nakon uklanjanja štitnjače, bolesnici moraju biti na supstitucijskoj (nadomjesnoj) ili supresivnoj terapiji. Kod pacijenata kojima je, pak, odstranjen samo dio štitnjače, također će se pojaviti nedostatak hormona. To će se nadoknaditi uzimanjem egzogenog hormona u tabletama. Ukoliko je operativno uklonjena cijela štitnjača lakše je pratiti eventualni recidiv karcinoma ili metabolički aktivne metastaze.

Prognoze nakon operacije

Bolesnici s diferenciranim karcinomom (papilarni, folikularni tip) nakon operacije imaju jako dobru prognozu. Smrtnost od tih karcinoma je vrlo mala, čak manja od 5%. Nakon kirurškog liječenja i liječenja radioaktivnim jodom pacijente se stavlja na supstitucijsku odnosno supresivnu terapiju. Razlika između tih terapija je što se u supstitucijskoj terapiji nadoknađuje manjak hormona u normalnim granicama, a u supresijskoj terapiji nadoknađuje se više hormona nego što je potrebno. Supresijska terapija daje se bolesnicima nakon odstranjenja karcinoma, bolesnicima koji su imali veće tumore i metastaze. Nakon uspostavljanja normalne supstitucije, pacijenti mogu nastaviti normalno živjeti i provoditi normalne životne aktivnosti.

Najgore prognoze odnose se na bolesnike s anaplastičnim karcinomom. Kod njih je, bez obzira na vrstu liječenja, šansa za preživljavanje izuzetno mala i oni, na žalost, nemaju velike šanse za preživljavanje. Čak 80% bolesnika umire ih u periodu unutar godine dana od postavljanja dijagnoze.

Nakon operativnog zahvata i odstranjenja karcinoma, bolesnici moraju obavljati redovite godišnje kontrole, posebno prvih 5 do 10 godina nakon operacije.

Rade se pretrage kojima se provjerava eventualni povratak ili širenje zloćudne bolesti. Kontrolu je potrebno napraviti svake godine, a 4 do 6 tjedna prije kontrole pacijenti trebaju prestati s uzimanjem supstitucijske terapije. Prestanak uzimanja nadomjesnog hormona štitnjače omogućit će tijelu stvaranje dovoljne količine TSH. To je  preduvjet za izvođenje kontrolnih dijagnostičkih postupaka. Ovo bolesnike dovodi u stanje hipotireoze, što znači da tijekom tog razdoblja fizičke i mentalne sposobnosti bolesnika značajno padaju, što pacijenti različito podnose. Stanje hipotireoze je vrlo individualno i simptomi su najizraženiji kod bolesnika koji boluju od još neke, pogotovo kronične bolesti, koji je puno teže i mučnije podnose.

Štitnjača.hr
Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.