Kako prepoznati rizične obitelji?

Obitelj se u svim društvenim zajednicama prepoznaje kao socijalna jedinica koja je gradi i održava. Povijesna uloga obitelji je podizanje i odgoj djece. Funkcionalnost obitelji ovisi o uzajamnoj ljubavi, podršci i zajedništvu prije svega supružnika. Obitelj bi svim svojim članovima trebala omogućiti zadovoljavanje osnovnih životnih potreba (zdravlje, prehrana, stanovanje), kao i brigu o fizičkom i emocionalnom rastu i razvoju. Zdravlje i preživljavanje djece neće biti ozbiljnije narušeno u obiteljima u kojima postoji jaka i konzistentna podrška djeci, dobri modeli ponašanja, u kojima se izbjegava ovisnost, sudjelovanje odraslih u aktivnostima njihove djece, više obrazovne aspiracije, kao i primjerena kontrola i disciplina. Djeca u obitelji usvajaju prve socijalne vještine, a adolescencija predstavlja posebno rizičan period u kojem se one preispituju.

Obitelji dijelimo na nuklearnu, koju čine roditelji i djeca, te proširenu koja uključuje djedove, bake i bliže rođake.


Sustav obitelji

Teorija sustava govori o obitelji kao živom organizmu koji je u svojoj ukupnosti sastavljen od pojedinih dijelova između kojih se odvijaju određeni procesi. Tako je obitelj sustav koji ima svoje podsustave i nadsustave. Podsustav može biti roditeljski par, braća i sestre ili ženski članovi obitelji. Članovi obitelji mogu istovremeno pripadati u nekoliko podsustava, dok su nadsustavi proširena obitelj, grad ili selo u koji pripadaju članovi obitelji. Ukupnost sustava znači da se dijelovi sustava ovisni jedni od drugih i da se kroz međusobno djelovanje stalno mijenjaju. U toj promijeni sustavu je nužan određeni stupanj ravnoteže koji se postiže kroz ravnomjeran rast i razvoj svakog podsustava.

Do poremećaja u sustavu može doći zbog pojave bolesti ili neprihvatljivih oblika ponašanja kod jednog od članova obitelji. Tada obitelj/sustav pokušava održati homoestatski ustroj (održavanje dosadašnjeg stanja). Najčešće bolesnog ili „problematičnog“ člana prozivaju za narušavanje sustava, uvjereni da će nakon intervencija prema njemu sustav ponovno funkcionirati kao prije.

Teorija sustava bavi se međusobnim djelovanjem podsustava, odnosno njihovom međusobnom komunikacijom.

Promjene komunikacije u obiteljskom sustavima mogu se podijeliti na:

  • Blokiranje komunikacije – očituje se u šutnji, odnosno bizarnosti komuniciranja
  • Premještanje komunikacije – kada postoje tajne, a „problematični“ član svojim ponašanjem ukazuje na to
  • Promjene komunikacije – kada postoje neslaganja ili proturječja između verbalne i neverbalne komunikacije


Definicija obitelji

Iako često postoji potreba da definiramo „normalnu“ obitelj, u današnje vrijeme to je gotovo nemoguće. Najčešće se koristimo terminima disfunkcionalna i funkcionalna obitelj, kako bi opisali (ne)poželjne oblike obiteljskog funkcioniranja. Predmet našeg interesa svakako su ove druge. One se najlakše mogu prepoznati po tome što ne zadovoljavaju osnove potrebe svojih članova (materijalne, emocionalne i duhovne). U tim obiteljima podsustavi ne funkcioniraju dobro. Uloge ponekad nisu jasno definirane ili su granice između sustava i nadsustava krute/rigidne.

Jedan od predstavnika sistemske teorije, Von Bartalanffy (1968) razlikuje otvoren i zatvoren obiteljski sustav. Problemi nastaju kada ta dva oblika poprime ekstremne oblike. Tako u izrazito otvorenom sustavu članovi obitelji ne pokazuju potrebu za zajedništvom. Nisu definirane granice između obitelji i okoline i vanjski utjecaj je konstantan. U izrazito zatvorenom sustavu postoje stroge granice i ne dopušta se vanjski utjecaj, odnosno interakcija između sustava i nadsustava. U oba slučaja može doći do onemogućavanja rasta i razvoj jednog ili više članova obitelji i tada dolazi do krize. Primjeri takvih rizičnih obitelji su…


Rigidne obitelji

Ovaj tip obitelji možemo uvrstiti u skupinu izrazito zatvorenog sustava. U njima se inzistira na identitetu obitelji i zajedničkim obilježjima koji su zadani i ne smiju se mijenjati. Granice između okoline (nadsustava) i obitelji (sustava) izrazito su krute i nepropusne. Svi članovi imaju zadaću očuvati takav sustav. Ne dozvoljava se individualizam. U takvom sustavu adolescent će imati poteškoća s osamostaljivanjem, posebice ako se separacija odvija suprotno zadanim pravilima. Pobune su češće i intenzivnije, a rizik od pojave ne prihvatljivog ponašanja povećan. Separacija u takvim obiteljima za adolescenta može biti bolna, a kasnije se može dogoditi da izgubi svaki kontakt s roditeljima.

Prezaštićujuće obitelji

Ovaj tip obitelj možemo također uvrstiti u tip izrazito zatvorenog sustava. Roditelji štede svoju djecu u svim situacijama, smatrajući kako njihova djeca nikad nisu ni za što odgovorna i da ih se nepravedno optužuje. U takvim obiteljima djeca ne razvijaju osjećaj odgovornosti. Ne uviđaju posljedice svojeg ponašanja i ne razvijaju osjećaj samopouzdanja. Adolescenti u takvim obiteljima češće pokazuju različite oblike asocijalnog ponašanja i veliku ovisnost o roditeljima. Često kasnije biraju partnere koji zamjenjuju ulogu roditelja, odnosno postaju ovisni o njima i nastavljaju svoju ne samostalnost.

Kaotične obitelji

Ovaj tip obitelji bi po svojim karakteristikama pripadale izrazito otvorenom sustavu. U njemu ne postoje granice između sustava i nadsustava, ali ni između podsustava. Nema nikakve kontrole nad utjecajem okoline na djecu. Zbog kaotičnosti se ne može voditi briga o npr. njihovim obavezama ili prijateljima s kojima se druže. U takvim obiteljima odluke se donose naprečac. Ne zna se tko je za što odgovoran i tko ima kakvu ulogu. U kaotičnim obiteljima roditelji ne vode dovoljno brige za potrebe svoje djece, a često i sami imaju problema u socijalnom i emocionalnom funkcioniranju. Djeca iz takvih obitelji nastavljaju takav obrazac ponašanja i u budućnosti, kada oforme svoje obitelji.


Zanemarujuće obitelji

Ovaj tip obitelji možemo svrstati u izrazito otvoren sustav. Roditelji s djecom provode izrazito malo vremena. Rijetko ih nadziru, ne zanimaju se za potrebe svoje djece. Vrijeme koje provedu skupa je nekvalitetno, ne služi izmjeni bitnih informacija i nema zajedničkih aktivnosti. U takvim obiteljima djeca su konstanto izložena utjecaju nadsustava, bio on dobar ili ne. S obzirom da ne mogu samostalno filtrirati utjecaje, u velikom su riziku da budu izložena upravo onim lošim.

Devijantne obitelji

Ovaj tip obitelji pripadao bi izrazito zatvorenom sustavu. Roditelji u takvim obiteljima toleriraju ili čak podupiru devijantno ponašanje svoje djece. Izazivanje nereda i verbalnu agresivnost doživljavaju kao opravdano oruđe za borbu protiv neprijatelja. Ukoliko okolina ukaže na problematično ponašanje djece to ne shvaćaju ozbiljno, ne razgovaraju o tome, djeca ne snose nikakve sankcije. Nerijetko su i sami roditelji bili ili su još uvijek skloni devijantnom ponašanju i agresivno reagiraju na upozorenja iz okoline.

Konfliktne obitelji

Ovakav tip obitelji je teško svrstati u jedan od spomenutih sustava. S jedne strane imaju karakteristike zatvorenog sustava (ne dozvoljavaju utjecaj društva preko zakona i normi), a s druge strane i karakteristike otvorenog sustava (djeca su prepuštena sama sebi, odnosno utjecaju okoline). U koji god od oblika je uvrstili može se reći kako konfliktne obitelji otežavaju rast i razvoj svojih članova. U njima su prisutni stalni sukobi i svađe između svih članova obitelji. Djeca usvajaju takve oblike ponašanja i uče da se sukobi rješavaju jedino nasiljem. Ponekad u konfliktnim situacijama reagiraju agresijom prema drugima, a ponekad prema sebi.


Preklapanje tipova rizičnih obitelji

Može se dogoditi da u jednoj obitelji uočimo/prepoznamo preklapanje navedenih tipova rizičnih obitelji. Tako u zanemarujućoj obitelji istovremeno mogu postojati i elementi konfliktne ili prezaštićujuće obitelji. To govori o složenoj obiteljskoj dinamici generalno, a ukazuje i na kompleksnosti u radu s njima. U navedenim obiteljima češće će doći do pojave neprihvatljivih oblika ponašanja kod adolescenata, posebno vezano uz eksperimentiranje s psihoaktivnim tvarima.

Problematično ponašanje jednog člana obitelji samo je simptom koji nam ukazuje na postojanje još nekih, često i većih problema, kao i na disfunkcionalnost obitelji/sistema. U takvim situacijama se obitelj počinje baviti simptomom ne ulazeći pritom u razloge njegovog nastajanja. Tako u stvari „problematičan“ član postaje predmetom iznimnog interesa i proglašava ga se jedinim krivcem za probleme u obitelji.

Pripremila: mr. sc. Snježana Šalamon, dipl. soc. radnica, Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti

Nema sretne obitelji bez zadovoljnih bračnih partnera

Vrijeme za obiteljsku ljubav

Je li u redu prekinuti vezu s toksičnim članovima obitelji?

Štitnjača.hr
Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.