Kako živjeti, kako se ponašati, što misliti, što izgovarati, kako se osjećati zbog određenih stvari, kako osjećati druge ljude i što od svega toga prezentirati prema van? Stvaranje slike o sebi dugotrajan je i mukotrpan rad. Istina je da ta slika koju prezentiramo prema van ima zaista jako malo sličnosti s nama. Zapravo, u većini slučajeva naša je sušta suprotnost.
Slika kao slika
Slika kao slika. I ono nepravilno na njoj mora djelovati pravilno. Krivulje treba izravnati, ili ih barem namjestiti da tvore simetriju s ostalim oblicima. I ona najružnija slika u oku promatrača trebala bi pobuditi ljepotu. Isto je i s nama ljudima. Brusimo, izravnavamo i prekrajamo svoje osjećaje, reakcije, mišljenja i postupke, ne iz razloga da na van izgledamo lijepo, već normalno.
Sve ono što spontano osjetimo u sebi treba proći detektor normalnosti i primjerenosti. Svaki osjećaj ljutnje, frustracije ili bilo koji drugi osjećaj koji u nama pobuđuje neka osoba ili događaj treba pomno promotriti prije njegove artikulacije. I upravo je artikulacija ono što stvara sliku o nama. Kako se nosimo s određenim situacijama, ljudima, životom.
Nositi se s nečim
Uvijek mi je bio zanimljiv taj izraz nositi se s nečim. Što to zapravo znači? Osim privida koji stvaramo da bismo zavarali druge, a često i sebe.
Koliko ste puta pregrizli jezik, koliko ste puta morali usporavati disanje da biste suspregnuli u sebi neku reakciju koja je dolazila sasvim prirodno, ali ste je morali prisilno zaustaviti jer ste smatrali da je slika o vama važnija od vas samih? Okolina osuđuje izražavanje. Iznad svega cijeni sposobnost stavljanja emocija pod ključ. To znači da ste snažna i prisebna osoba. Često vas smatraju i dostojanstvenim i mudrim. Sposobnim i čvrstim.
Nikoga nije briga i ne vodi računa o tome što one emocije pod ključem zapravo rade. Pa ni nas same. Pa se često pitam kako neiskrenost može biti na većoj cijeni od prijetvora u kojem se svaki dan koprcamo. Zašto je biti lažan prihvatljivije nego biti iskren?
I ako malo promislimo, i sami ćemo često radije izabrati da ljudi prema nama budu pristojni (prijetvorni), nego nepristojni (iskreni).
Zašto je tako teško izgovoriti istinu? Zašto je tako loše nekome pokazati što misliš o njemu? Zašto je prihvatljivije prijetvorno se smiješiti nekome koga ne podnosiš i iz dana u dan sudjelovati u istom igrokazu?
Zašto je teško i čuti i izgovoriti istinu?
Vjerojatno zato jer istina, kao i prijetvor, ima svoje posljedice. Istina te istjera iz laži, a prijetvor te u njoj ostavlja. A mi ljudi kao ljudi, teško odlazimo, teško napuštamo i teško mijenjamo. Pa se domišljamo različitim rješenjima kako od neprihvatljivog učiniti prihvatljivo.
Kako od mjesta na kojima se nalazimo, mjesta koje nam ne odgovaraju napraviti da nas manje žuljaju? Mjesta s kojih se strašimo otići, jer ne znamo što nas čeka tamo negdje drugdje?
Tako da počneš varati sebe. Da šutiš kada bi govorio, da se smiješ kada bi plakao, da ostaješ kada bi htio otići i da to isto očekuješ od drugih kako bi vam suživot bio podnošljiv. Da opravdaš svoj čin ostajanja negdje gdje osjećaš da ti nije mjesto.
Iluzija sigurnosti
U društvu u kojem većina živi po ovakvim principima razvili su se razni mehanizmi i kriteriji prema kojima se određuje nečija vrijednost. Ta ista vrijednost je viša što je osoba dublje ukorijenjena mediokritetske postavke okoline. One nude iluziju sigurnosti. U odnosima, poslu, pa čak i ljubavi.
Zbog sigurnosti čovjek ne odlazi kada mu se ide, pa bira zažmiriti na sve što nije dobro. Ne želi biti odbačen, pa skriva svoje mišljenje. Ne želi biti labilan, pa skriva svoje osjećaje. Nije spreman na posljedice, pa ne govori istinu. Želi biti uklopljen, pa odbacuje svoju jedinstvenost. Vjeruje onima koji nikad nisu ni pokušali, da je uzalud truditi se ostvariti svoje ambicije i želje.
Da ni ne zna, zatomljujući svoje osjećaje, svoju istinu, jedinstvenost i ambicije, duboko u sebe zalijeva sjeme ljutnje i okrutnosti. Prema svima koji ipak pokušaju. Koji izgovaraju istinu. Koji se odvaže biti svoji. Prema svim hrabrim postupcima i odlukama koje je sam odlučio mijenjati za sigurnost i žrtvovati za prihvaćenost. Prema slobodi koje se odrekao, a da nije ni pokušao okusiti.
I na svakome ostaje izbor…
Hoće li živjeti život u kojem će morati prespavati sve što bi htio reći da bi drugi dan to zvučalo prihvatljivije?
Hoće li u konačnici prespavati život zbog straha od toga što bi drugi mogli reći ili misliti.
Hoće li se utopiti u ironiji života u kojoj je otkidao dijelove sebe da bi ga prihvatili oni koji su, kao i on, bili toliko zaokupljeni odražavanjem slike sebe, da je za njih bio potpuno nevidljiv i nebitan, što god uradio?
Kada svijet ugasi svjetlo, sjediš li u mraku?
Živimo li ovisničkim stilom života?
Stišće li i tebe malo taj „od 9 do 5“ stil života?
