Isprazni se čovjek od lažnih ljudi i događaja. Isprazni se od uljeza u svom životu koji su kroz taj život promarširali bez ikakvih osjećaja i oduzimali sve ono što je bilo lijepo i vrijedno. Zaželi se na trenutak odmaknuti od svega i vratiti svoju staru moć, vratiti mir koji je imao.
Isprazni se čovjek od razgovora koji su bili samo hrpe tračeva i ogovaranja. A zapravo su vrlo daleko od bilo kojeg razgovora, razmjene misli i osjećaja. I pita se kako su ga obične riječi mogle tako umoriti i skršiti.
Isprazni se čovjek od toga što je previše živio za neke druge ljude, a zanemario svoje osjećaje.
Ljudi s dva lica
Isprazni se čovjek od ljudi s dva lica jer nikada nije mogao razumjeti koje je lice tih ljudi bilo pravo. A još više od svojih namještanja maski kojih je imao u izobilju i namještao ih po potrebi. Umori se zato što nije bio iskren i uvijek je morao paziti što kome govori. Isprazni se čovjek što je svijet samo gledao kao neko mjesto prijetnje. Kao borilište u kojem se trebao ratovati da bi se ispunile njegove želje a nije vidio njegove lijepe strane.
Isprazni se čovjek kada se previše nada, kada previše vjeruje u ljude koji to ne zaslužuju… Kada previše ljubi ljude koje je mislio da poznaje, a onda na kraju shvati da je većinu svoje energije potrošio uludo. Mogao je dati onima kojima je potrebnija. Mogao je dati onima koji bi je više cijenili, a on je računao da dobro ne može biti bačeno uludo.
Isprazni se čovjek od toga što je previše živio za neke druge ljude, a zanemario svoje osjećaje. Što se uvijek prilagođavao drugima, a premalo tražio da ponekad bude po njegovome.
Kada ostane sam shvati da je život mogao drugačije posložiti. Da je o prioritetima mogao više misliti. Da je vrijeme koje mu je dano mogao razboritije trošiti. No, kako god bilo, nikada nije kasno da se malo povuče i pokuša stvari započeti ispočetka. Treba samo dane koji su pred njim drugačijim pogledom gledati i shvatit će da mu se život promijenio i da je na greškama nešto naučio. Koliko god to kasno shvatio, nikada nije kasno za promjenu.
Autor: Mario Žuvela
