Ne znam koliko je onih koji su doživjeli isto ili slično iskustvo. Zasigurno nisam sama. Svakodnevnim radom na sebi, dolazim do spoznaja koje mi pomažu sastaviti dijelove mozaika i tako učiniti život lakšim i jednostvanijim, prepoznavajući smisao u svemu. Ovo je tek jedan primjer mog osobnog „čišćenja“ ukorijenjenih obrazaca vjerovanja i ponašanja na putu sretnog i iskrenog života.
Dan kad sam rekla NE svojoj ulozi terapeuta, bio je dan kad sam svjesno odlučila spasiti sebe.
Ja – spasitelj
Naime, nebrojeno sam puta, većinom nesvjesno, a ponekad čak i svjesno, birala igrati ulogu spasitelja u prijateljskim i ljubavnim odnosima. Birala sam ljude s pričom – kompliciranom i bolnom. Uživala sam njihovo povjerenje, otvoreno su mi pričali o svojim poteškoćama, promašajima i razočarenjima. Kad im je trebalo rame za plakanje, bez imalo sebičnosti nalazila sam vrijeme odgovoriti na njihov poziv u pomoć i bila pažljivi slušatelj.
Pružala sam utjehu i podršku, mudro savjetovala i uvijek vjerovala u rješenje, u pozitivan ishod. Priznajem, imponiralo mi je to što mi vjeruju, bila sam ponosna na sebe i na to što sam pravi solidarni prijatelj koji će čuvati njihove bolne tajne. Zaista sam vjerovala u svoju sposobnost kako im mogu pomoći. No, oni nisu prihvataćali moje savjete i nisu sebe vidjeli onako kako ih ja vidim. A vidjela sam ih kao osobe sposobne prevladati bolne i nesretne životne situacije.
Odlagalište negativne energije
Uvijek sam iznova slušala iste priče. A iz njih su izlazile emocije poput tuge, žaljenja, nemoći, bezizlaznosti i jada. Stalno su kukali. Ali su me zato često izostavljali kad im je u životu išlo dobro. Primjećivala sam kako me traže samo kad im je loše, s očajničkom željom da to stanje podijele sa mnom. Postala sam spužva koja upija njihove loše emocije i iskustva. Postala sam odlagalište negativne energije.
Shvatila sam kako je sasvim u redu ako nemam odgovor na baš svako postavljeno pitanje.
U jednom sam trenutku shvatila da me ta moja potreba da pomognem dovela do saznanja kako je riječ o iluziji. Jer, nitko nikome ne može pomoći ako osoba nije spremna pomoći sama sebi. S druge strane, ti ljudi mi uopće ne bi dali prostora da im ja kažem što je to što mene muči. Uvidjevši to, postavila sam si pitanje: “Zašto bi mi uopće dali prostora, kad sam im sama od početka dobrovoljno ustupila cijeli prostor?” Odabrala sam sakriti svoje slabosti, nedostatke i probleme, kako bih igrala ulogu superjunaka tuđih života.
Nisam uspjela u svojoj misiji. Nisam dobila priznanje ni nagradu, jer nisu željeli promijeniti svoj život. Željeli su moju pažnju. Ma kako mi teško padala istina, zaista nisam mogla popraviti ni njih, ni njihove živote. Ustvari, samo su htjeli nekog kome će se žaliti.
Nevidljiva sama sebi
Takvom dugogodišnjom praksom postala sam sama sebi nevidljiva, uskraćujući si prostor. Zatomila sam potrebu iznijeti svoje probleme na svjetlo i posavjetovati sama sebe kako iznaći rješenja za njih. Fokusom na tuđe probleme, odabrala sam igrati sporednu ulogu u svom životu, odbijajući potrebu mijenjati se. Nisam mogla popraviti život meni bliskih ljudi, ali sam postala svjesna koliko sam sposobna popraviti svoj. Ova spoznaja je zaista skinula teret s mojih leđa. Shvatila sam kako je sasvim u redu ako nemam odgovor na baš svako postavljeno pitanje.
Dan kad sam rekla NE svojoj ulozi terapeuta, bio je dan kad sam svjesno odlučila spasiti sebe. I tako postati superjunak svog života. Prestala sam žaliti ljude s kompliciranom pričom. Prestala sam voljeti žrtvu u njima, ali i žrtvu u sebi. Iz sadašnje perspektive imam potrebu takve snažno prodrmati i reći im samo jednu rečenicu: „Saberi se, preuzmi odgovornost i spasi sam(a) sebe!“
Anela Merdanović: Ljudi su prekomplicirani da bismo ih etiketirali
Anela Merdanović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
