Samo jedan pogled na trinaestogodišnju Miru bio je dovoljan da se sa sigurnošću zaključi kako će za par godina biti prava crnokosa i tamnooka ljepotica. Odrastala je u seocetu Dalmatinske zagore u obitelji s dva brata i sestrom, majkom kućanicom i ocem, jedinim koji je radio. Kao što to nije slučaj ni danas, niti sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo lako s jednom plaćom hraniti obitelj. No, tada je bilo drugačije vrijeme, pa su i djeca bila zadovoljna onime što su imala. No, nešto sasvim drugo je Miru natjeralo da sanja što je prije mogući odlazak iz rodnog sela.
Ono što je doživjela od majke bila je još jedna od trauma koju će zauvijek pamtiti.
Kao i sva druga djeca u selu, i Mira je pohađala vjeronauk u lokalnoj crkvi. Jednoga dana svećenik, S-V-E-Ć-E-N-I-K! je zamolio Miru da ostane nakon mise kako bi mu nešto pomogla. Kako je uvijek bila spremna pomoći drugima, nije ni slutila kakve će vrste biti ova „pomoć“ i koliko će joj ostanak sa svećenikom zauvijek obilježiti život kao jedno od najvećih traumatičnih iskustava. Nakon što su ostali sami, S-V-E-Ć-E-N-I-K! ju je snažno uhvatio i stisnuo uz sebe, počeo je stiskati Mirine grudi i govoriti joj kako više nije djevojčica, već prava jedra žena. Nakon što je vrisnula i otrgnula se iz stiska S-V-E-Ć-E-N-I-K-A! potrčala je kući kako bi sve ispričala majci. No, ono što je doživjela od majke bila je još jedna od trauma koju će zauvijek pamtiti.
U suzama je pričala majci što joj se dogodilo, na što joj je majka rekla da su to sve njene izmišljotine i kako se usuđuje tako lagati o tom predivnom božjem čovjeku!! Zamislite tog očaja koji je Mira osjećala nakon što je shvatila da joj rođena mati ne vjeruje. Osoba koja bi joj sa sigurnošću povjerovala bila je njen otac, blag čovjek s puno više emocija prema djeci, no majka je zaprijetila da Mira svoju „izmišljotinu“ nikome ne smije reći, pa je njena tajna zauvijek ostala poznata samo njenoj majci. Izdaja koju je Mira osjetila od svoje rođene matere je bilo vjerojatno još gori osjećaj od one odvratnosti nakon vjeronauka.
Naravno da je Mira odmah po završetku srednje škole pobjegla glavom bez obzira iz rodnog kraja, u koji je dolazila jednom godišnje dok je otac bio živ, a poslije sve rjeđe i rjeđe.
U velikom gradu je počela njena bitka za goli život. Posao koji je ubrzo našla njen je posao i danas. S malom plaćom, ali siguran, dovoljan za mali krov nad glavom. Bilo je teških trenutaka, onih u kojima se jedva krpa kraj s krajem, no Mira je gurala dalje.
U međuvremenu je počela i „potraga“ za srećom u ljubavi, no i tu je nailazila na poteškoće. Unatoč neospornoj ljepoti i vječnom optimizmu, Mira dugo nije uspjela pronaći ljubav svog života i dobrog čovjeka s kojime bi zasnovala tako željenu obitelj.
U to smo se vrijeme često družile, a to je druženje potrajalo čak i puno desetljeće. Fascinirala me beskrajna čistoća duše koja Miru krasi i danas; to je jednostavno nepokvarljivo. Žena iz takvog miljea, a opet s jedna od žena s najdaljim horizontima u razmišljanju koje sam upoznala. Bez predrasuda prema ikome i ičemu. Spremna pomoći svakome, a za sebe pomoć nije tražila ni kada joj je bila najpotrebnija. Pomagale smo jedna drugoj u kriznim trenucima, bodrile se i tješile da će jednoga dana sve biti super. Mora.
I tako, jednog dana, u njezin život je ušetao čovjek, koji će postati njen muž i otac tako željenog djeteta. Eh, sad, tu nije priči kraj. Nije on ušetao po principu bajki – došao i onda su živjeli sretno do kraja života… O muževima mojih prijateljica i poznanica uvijek govorim sve najbolje, pa tu staje ovaj dio…
Nedugo nakon što je rodila, Mira je odselila izvan grada, u muževu trošnu kućicu, ipak nešto veću nego što je bila njena. I tada počinje nastavak njene borbe, ni sama ne znam koji dio. Kako ne bi stalno nekoga od susjeda ili prijatelja moljakala da je zajedno s bolešljivim djetetom vozi u bolnicu, Mira u svojoj nježnoj 40. godini polaže vozački ispit. Da me pitate od čega je ona platila vozački i kupila najmanji autić – ne bih vam znala reći. Zapravo sam često govorila da bi nju trebalo izabrati za ministricu financija, jer kako je ona raspolagala s tim svojim mini budžetom je pravo umijeće i meni jedan od većih životnih misterija.
Idemo dalje… Od trošne kućice na periferiji, malo po malo, nastala je kućica u cvijeću.
Kad god čujem tog našeg, nadam se budućeg Pavarottija, prvo se dobro isplačem.
Kako je sin rastao, tako mu je otkriven nevjerojatan glasovni talent. Shvativši da će se taj talent razvijati samo ako mu se omogući kvalitetno školovanje, Mira nekim čudom dolazi do najboljih profesora pjevanja, koji iz grada dolaze u Mirino selo na privatne satove za ovog malog genijalca. Sve to Mira plaća od svojih teško zarađenih mjesečnih crkavica (naravno, odavno se odrekla i frizera, kozmetičara, kvalitetnijih cipela, šminke, a izašla nije van valjda od zadnjeg izlaska prije udaje).
Kad god čujem tog našeg, nadam se budućeg Pavarottija, prvo se dobro isplačem. Jer znam kolika ljubav, volja, borba i snaga jedne žene stoji iza ovoga uspjeha. Profesori su ga, odmah nakon srednje škole, preporučili na bečki konzervatorij. Nekako osjećam i čvrsto vjerujem da će jednoga dana Mira sjediti u nekoj od europskih opera, gledati svoga sina i plakati od sreće. Jer, u konačnici, ne moraju te nužno definirati tvoje rodno mjesto, tvoji roditelji, tvoja okolina… Puno toga možeš napraviti i sam(a), uz puno ljubavi, dobar motiv, čvrstu volju i potisnute traume…. Možda Mira nije mogla utjecati na svoje dodijeljene karte i ružna iskustva doživljena sa samo 13 godina, ali zamislite što je sve napravila poslije. Možemo mijenjati svijet – samo to moramo željeti.
I naravno, vjerujem da ću zajedno s Mirom uskoro sjediti u nekoj čuvenoj europskoj operi.
