Posebno omiljene su lubenica i dinja, slatke, sočne, niskokalorične i osvježavajuće, pa ohlađene predstavljaju odličnu zamjenu za slastice. Mogu se kombinirati u osvježavajućim ljetnim voćnim salatama, dok izdubljena kora, za maštovite kreativce, istodobno može poslužiti i kao „duboki tanjur“ za serviranje.
Dinja ima malu energetsku vrijednost (100 grama mesnatog dijela ploda = 24 kcal ili 100 kJ), baš kao i lubenica koja u 100 grama jestivog dijela ploda sadrži 21 kcal ili 88 kJ.
Lubenica
Premda okusom spada u voće, lubenica (lat. Citrullus vulgaris) zapravo pripada porodici bundeva (Cucurbitaceae). Impresionira svojom veličinom i jedino je voće koje možemo kupiti „na pola“ ploda ili „na kriške“. Najslađe je upravo „srce“ ploda, dok se prema kori slatkoća smanjuje. Najčešće se konzumira svježa, dok se u nekim krajevima od plodova s debljom korom radi slatko od lubenice.
Jednogodišnja je biljka i sadi se svake godine što je „pravilo povrća“». Najviše članova ove porodice raste u tropskim krajevima. Od tamo je lubenica zbog sočnih i slatkih plodova prenijeta najprije u područje južne Europe i Egipta, a potom i u ostale zemlje skoro svih kontinenata.
U Europi se pojavljuje mali broj vrsta i svima je zajedničko da vrlo brzo rastu te da u mesnatom dijelu imaju puno soka. Plod lubenice je u stvari jedna velika boba čija se veličina, oblik i boja razlikuju od sorte do sorte. Plod može narasti i do 20 kg težine, a oblik varira od okruglastog, elipsastog do ovalnog. Kora je tamno ili svijetlo zelena prugasto ili mrežasto prošarana. Unutarnji jestivi dio ploda najčešće je crvene boje različitih nijansi, rjeđe žute boje.
Lubenica spada u voće s malo kalorija tako da 100 g jestivog dijela ploda sadrži 21 kcal ili 88 kJ.
KEMIJSKI SASTAV LUBENICE
U svom sastavu, lubenica sadrži:
- 93,5 % vode
- 5,5 % ugljikohidrata
- 0,5 % bjelančevina
- 0,5 % biljnih vlakana.
S obzirom na veliki udio vode, lubenica sadrži i znatne količine vitamina i minerala. Bogata je kalijem, kalcijem, magnezijem, željezom i fosforom, a od minerala u tragovima sadrži cink i bakar. Dobar omjer kalija i magnezija (važnih za cirkulaciju i rad srca) čini je podesnom i preporučljivom za reguliranje ravnoteže tih minerala u organizmu, budući da se intenzivnim znojenjem pojačano izlučuju iz organizma, posebice ljeti.
Vitaminskom kartom lubenice dominiraju provitamin A, odnosno karoteni – beta-karoten, gama-karoten i crveni pigment likopen od kojeg potječe boja ploda. Likopen iz velike skupine karotenoida nalazimo i u drugim plodovima crvene boje – rajčici, crvenoj paprici, radiću, rotkvici, šipku, crvenom grejpu i naranči, malini, jagodi, crvenom grožđu i sl. Budući da je snažan antioksidans, njegova primjena savjetuje se za smanjenje rizika i prevenciju nekih vrsta raka, prije svega mokraćnog mjehura, prostate i debelog crijeva, kao i za zaštitu srca i krvnih žila, odnosno za jačanje općeg imuniteta.
Lubenica sadrži i vitamine B skupine (B1, B2, niacin, B6) i vitamin C.
U mesnatom jestivom dijelu lubenica sadrži organske kiseline (glutaminsku, fosfornu, propionsku) koje povoljno utječu na probavu i sprječavaju negativno djelovanje bakterija.
Lubenica sadrži aminokiseline arginin i citrulin, koje su važne u procesima metabolizma i razgradnje proteina u organizmu te stvaranju mokraćevine (tzv. urea ciklus). Time se sprječava nagomilavanje dušičnih spojeva u većoj koncentraciji te stimulira pretvorba amonijaka u ureju i njezino izlučivanje putem mokraće. Na taj način se podržava funkcija jetre i bubrega, dvaju glavnih organa koji sudjeluju u procesima detoksikacije (eliminacije štetnih tvari iz organizma).
TERAPIJSKI UČINCI LUBENICE
Po Tradicionalnoj kineskoj medicini (TKM) lubenica je i hrana i lijek. Inače, po TKM-u pri planiranju prehrane odabire se hrana koja odgovara stanju organizma, ali i hrana koja odgovara godišnjem dobu. Stoga se tijekom ljeta prelazi na namirnice koje imaju učinak „hlađenja”.
Po prirodi hladna, a okusom slatka, lubenica ima funkciju jačanja srca, tankog crijeva i mokraćnog mjehura, dakle upravo onih organa koji su po TKM-u tijekom ljeta „energetski slabiji“. Svojim sastavom potpomaže postizanje ravnoteže tjelesnih tekućina, što pridonosi „gašenju žeđi“ i lakšoj prilagodbi organizma na povišene ljetne temperature.
Učinci lubenice:
- povoljan učinak na rad bubrega
- pospješuje izlučivanje vode iz organizma (diuretski učinak)
- pomaže kod probavnih smetnji te sprječava i ublažava crijevne infekcije
- povoljan učinak na cirkulaciju
- pomaže u regulaciji funkcije prostate
- štiti i jača sluznice u cijelom tijelu.
- sadržaj likopena štiti kožu od štetnog utjecaja UV zračenja.
Lubenica se savjetuje i kod otežanog mokrenja te upale sluznice usta i grla.
LUBENICA U PRIRODNOJ KOZMETICI
Bogatstvo vitamina B skupine, provitamina A (karotenoida likopena) i minerala, posebice kalija, magnezija i cinka, osim što pokazuje svoje učinke „iznutra“, važno je i za njegu kože „izvana“.
Stoga se savjetuje koristiti je na koži koja kao polu-propusna opna odlično upija hranjive tvari.
TONIK OD LUBENICE I KRASTAVACA ZA LICE
Recept: Iscijedite sok od 100 g lubenice ili ostavite da se sam iscijedi iz sitno narezanih kockica. Isto učinite i s krastavcem. Pomiješajte oba soka u jednakom omjeru.
Primjena: Ovaj tonik savjetuje se nanositi na osjetljivu i nečistu kožu lica. Istodobno oživljava i zateže kožu te sužava proširene pore na licu.
MASKA ZA LICE OD LUBENICE I DINJE
Recept: Izgnječite meso lubenice i dinje u kašu. Stavite je na lice i vrat, ostavite da djeluje 20 minuta, a zatim isperite mlakom vodom.
Primjena: Ne zaboravimo, sunce isušuje kožu i pridonosi njezinoj dehidraciji i bržem starenju, na što je posebno osjetljiva koža lica i vrata. Stoga se ova maska savjetuje za osvježenje, revitalizaciju i obnovu vlažnosti kože. Pomaže u pripremi kože za izlaganje suncu, dok beta-karoten i likopen potpomažu brže i ravnomjernije postizanje preplanulog tena.
Dinja
Dinja (lat. Cucumis melo) je jednogodišnja zeljasta biljka koja, kao i lubenica, tikvica i krastavci, pripada porodici bundeva (Cucurbitaceae). U narodu je još poznata pod nazivom pipun, pepun, melon i milun.
Dinja također potječe iz tropske Azije i Afrike. Zbog ukusnih plodova danas se uzgaja u više oblika u mnogim toplijim zemljama te duž mediteranskog pojasa, dok nekima sortama pogoduje i kontinentalna klima.
Zrela dinja je tamno žute do svijetlo zelene boje sa sočnim i slatkim mesnatim jestivim dijelom i sjemenkama u sredini ploda (slično kao bundeva). Ukusni i osvježavajući plodovi odlično se uklapaju u shemu ljetne prehrane. Komadi dinje često se serviraju kao predjelo uz sir i pršut radi lakše probave bjelančevina. Sjemenke se u nekim krajevima suše i koriste u prehrani, baš kao i sjemenke bundeve. Ipak, najčešće se koristi svježa dinja i to kao voćna salata, pekmez ili kompot.
KEMIJSKI SASTAV DINJE
U svom sastavu, dinja sadrži:
- 93 % vode
- 5,3 % ugljikohidrata
- 1 % bjelančevina
- 0,7 % vlakana.
Od vitamina najviše ima karotena (provitamina A), od kojeg potječe boja ploda, zatim vitamina B skupine i C vitamina, dok su od minerala najviše zastupljeni kalij, fosfor, magnezij, kalcij, željezo, cink i bakar. Vitaminsko mineralni sastav je sličan kao kod lubenice, s tim da dinja ima znatno više kalija, kalcija, magnezija i fosfora, dok lubenica ima više cinka. Dinja je u odnosu na lubenicu bogatija vitaminom C i beta-karotenom (od kojeg potječe boja ploda), kojeg, primjerice, u 100 grama jestivog dijela ploda ima oko 2000 mikrograma.
Ne zaboravite da karoteni predstavljaju provitamin A, koji, već prema potrebama organizma, jetra pretvara u vitamin A. Nalazimo ih i u drugim narančasto i žuto obojenim plodovima, primjerice marelici, mrkvi, muškatnoj tikvi, bundevi, mangu, naranči, ananasu, nektarini i breskvi. Već oko 50 g jestivog mesnatog dijela dinje zadovoljiti će dnevne potrebe organizma za ovim vitaminom.
Dinja ima malu energetsku vrijednost (100 grama mesnatog dijela ploda = 24 kcal ili 100 kJ).
LJEKOVITO DJELOVANJE DINJE
- osvježava i psihički umiruje
- povoljno djeluje na stolicu i mokrenje
- olakšava probavu i metabolizam proteina (često se servira uz mesni obrok)
- pomaže kod upaljene sluznice probavnih organa
- savjetuje se kod žučnih oboljenja
- u slučaju uboda ili opekline ublažava bol, pa se koristi izvana kao oblog (sok ili izribani mesnati dio ploda).
DINJA U PRIRODNOJ KOZMETICI
Premda se dinja najvećim dijelom sastoji od vode, njezin sastav (minerali, vitamini A, B i C, ugljikohidrati) odlični su za njegu osjetljive kože lica i vrata. Dinja se posebno savjetuje za njegu kože kojoj je potrebno vratiti vlažnost i elastičnost, jer sadrži beta-karoten (provitamin A) koji označavamo zaštitnikom epitela kože.
Ujedno pomaže koži u prilagodbi na sunce te lakšem i bržem postizanju preplanulosti, za što je zaslužan protektivni učinak beta-karotena. Stoga je namirnice koje ga sadrže poželjno uvrstiti na jelovnik barem mjesec dana prije odlaska na ljetovanje.
Beta-karoten se može nanositi na kožu i izvana. Kad god vam se ukaže prilika, a nemate vremena za pripremanje maske, savjetujemo da jednostavno namažete lice komadićem dinje i pustite da se osuši.
MASKA OD DINJE ZA LICE
Recept: Očistite dinju i jednu krišku iskoristite za pripremu maske. Zgnječite je u kašu, nanesite na potpuno čisto lice i nakon dvadesetak minuta isperite mlakom vodom.
Primjena: Ova maska može korisno poslužiti i za ublažavanje simptoma „nadražene kože“» i opeklina od sunca.
Autorica: Slađana Divković, dr. med.
