Ne znam kako vi, ali ja sam sama sa sobom imala najveće izazove. Najvažniji je bio donijeti odluku kako ću prihvatiti samu sebe, onakvu kakva jesam, bez maski, bez igranja uloga, bez prijetvornosti koja bi odgovarala pojedinom sistemu, društvu, zajednici, okolini, poslu, partneru, obitelji, ikome, igdje.
Donijeti takvu odluku nije bilo nimalo lako, a nije zasigurno ni trajalo kratko. Ali, da me bolje razumijete, najbolji način da vam to opišem je kroz temu drame Samuela Becketta: U iščekivanju Godota! Osim, naravno, moj kraj nije kao njihov.
Čekanje, čekanje, čekanje…
Čekanje, čekanje, samo isprazno čekanje u kojem se ništa ne dešava, u kojem umjesto 2 glavna lika (sjećate se sigurno te dosadne lektire – Estragona i Vladimira, dvojice lutalica) ja razgovaram sama sa sobom, prepirem se, svađam se, urlam pa se mirim i na kraju dodvoravam sama sebi ne bi li mi bilo malo lakše i mirnije u tom tijelu koje kipi od vrtloga neizgovorenih želja, čežnji, pitanja, izgovaranja rečenica kakve sam htjela, a ne morala izreći a sve da bi bila bolje prihvaćena, dobra curica…
Pitanja, pitanja, pitanja…
Postavljam sebi pitanja: hoću li lijevo ili desno, volim li slatko ili slano, sviđa li mi se više blues ili neki moderan pop, narodnjaci ili rock, volim li društvo ili bih radije bila sama, jesam li ekstrovert ili introvert, jesam li uopće voljela svog partnera, ovog zadnjeg ili ikojeg, volim li seks ili sam to odrađivala iz dužnosti, je li mi uvijek bilo lako biti majka ili su postojali momenti kada bih sve poslala dovraga (pa čak i svoju djecu koju životom obožavam iznad svega)….
Sve me izjeda, ali ja i dalje ništa ne poduzimam.
Pitanja ne staju, a odgovori dolaze i dolaze. Bujica me zatrpava, prelazi preko mene, a ja se ne mogu obraniti, odmoriti, uzeti zraka da to sve polako prožvačem. Onda se ponovo svađam sama sa sobom jer opravdavam stavove, branim sebe, branim te ljude, odnose, svog šefa, svoju sestru, svog dečka, svoju frendicu. Svi su oni bili u pravu, ali kad sam ja bila u pravu? Kada se mene pitalo što bih ja, što ja volim, što ja hoću, gdje ja sebe vidim u svemu tome?
Sve me to izjeda, ali ja i dalje ništa ne poduzimam. Samo čekam, kao ovi likovi s početka što čekaju Godota, pa nisu sigurni da li bi čekali ili bi se radije objesili na drvo kojem bi grana pukla odmah. Najlakše se objesiti, ili najteže (ali to je druga tema)… Uglavnom, nisam se objesila, ali da je bilo i tih misli, o daaa.
Trenutak spoznaje
Ali, u tom čekanju nešto se ipak dešava. Koliko god mi mislili da smo pasivni jer se ne mičemo s mjesta, mislimo da stagniramo ili čak idemo unazad, stvari zapravo nisu takve kako se čine na prvu. Korak unazad zapravo nam daje drugačiju perspektivu, pregledniju i cjelovitiju sliku u kojoj vidimo puno više mogućnosti nego dok smo bili „kao bliže“.
Slika toga gdje smo bili i koje su nam opcije u budućnosti sad izgleda nekako čišća, bliža, i nije više tako komplicirana. A opcije same naviru. Zapravo ja sada mogu gledati i birati, kao u izlogu! Wauu, kako dobro!
Kad preživimo oluju pitanja i čekanja…
I tako, nakon bura i oluja, i more se umiri, jer ništa ne traje vječno, pa tako ni naše čekanje… Nitko od nas ne može čekati zauvijek. Dosadio bi Bogu i narodu – tako se bar u narodu kaže, zato nas neka sila gura. Onaj Godot na kojeg smo čekali, napokon se pojavi! Zapravo, cijelo je vrijeme je i bio tu. Gledao je kako se koprcamo, nudio slamke, pojaseve za spašavanje, bacao užad. Ali ne, mi smo odlučili da ćemo sve sami.
Mirno je more napokon. Sve izgleda savršeno i predivno! Mami svojom staklenom površinom koja se presijava kao najsjajniji dijamant. Ispod te površine vrvi tisuće i tisuće života, baš kao i u nama samima. Što ćemo s njima, kako ćemo ih sačuvati, što ćemo im dati, kuda ćemo ih usmjeriti, to samo mi znamo.
I naravno Godot, jer on je ionako uvijek s nama!
Potraga za samom sobom – Tko sam ja?
