Madagaskar, četvrti po veličini otok na svijetu smjestio se u Indijskom oceanu, istočno od Afričkog kopna razdvojen oko 400 km širokim Mozambijskim kanalom. Iako danas zemljopisno pripada Africi, Madagaskar je odvajanjem od kontinenta vrlo brzo postao izdvojena cjelina i krenuo posve neovisnim razvojnim putem. Većinu biljnog i životinjskog svijeta vrlo je teško naći bilo gdje drugdje na svijetu tako da uglavnom govorimo o endemskim vrstama. Zbog tih specifičnosti Madagaskar s punim pravom nosi i naziv osmi kontinent.
Madagaskar je postojbina majmunolikih životinjica lemura, od čijih 30-tak vrsti 90% je endemično za područje Madagaskara. Slična je priča i s mnogim vrstama žaba, kameleona i drugih vrsta životinja.
Vjerojatno ste čuli ili negdje pročitali za čudnovato drvo koje raste naopako i nosi isto tako neobično ime baobab, a niste znali da ga možete vidjeti na Madagaskaru. On je uz lemura postao jednim od njegovih simbola. Baobab je od velikog značenja za život lokalnog stanovništva koje ga koristi na različite načine. Listovi i plodovi mogu se kuhati i jesti. Služe i za izradu papira i tkanine, a unutar debla može se naći i na desetke tisuća litara vode. Povremeno se koristi i pri gradnji kuća, iako rjeđe, jer su njegovi bunari vode previše dragocjeni da bi se drvo samo tako posjeklo.
Madagaskar je zemlja ogromnih kontrasta, nečuvenih ljepota i gotovo djevičanski netaknutih predjela. Ovdje priroda još uvijek vlada i pokazuje svoju snagu. Odnosi kuće i mostove, a donosi novi život.
Kult predaka još uvijek dominira životom ljudi
Stanovništvo Madagaskara zanimljiva je mješavina Azijata i Afrikanaca. Većina starosjedilaca potječe iz Indonezije i Jugoistočne Azije, dok su ostali došli iz Istočne Afrike. Doselili su na otok prije 1.500 i 2.000 godina. Kasnije pristigli afrički robovi, Arapi, indijski i portugalski trgovci, europski pirati i francuski kolonijalisti – svi su se oni miješali s domorocima i danas tvore 18 plemena. Zanimljiv je osjećaj hodati po zemlji koja kao da ne pripada niti jednom kontinentu, koja je mješavina utjecaja sa istoka i zapada i zapravo tvori kontinent za sebe.
Gotovo polovicu stanovnika Madagaskara čine djeca. Na jednu ženu u prosjeku dolazi više od šestero djece). Od njih većina nikada ne završi nikakve škole, niti nauče pisati. Od malih nogu ih uče životu tako da nije rijetkost sresti 13-godišnju djevojčicu kojoj se pod skutama motaju mala dječica. Slučajni prolaznik neće moći sa sigurnošću ustvrditi jesu li joj ta djeca braća ili vlastita djeca.
Malgežani su vrlo otvoren i srdačan narod, iako se to razlikuje od plemena do plemena. Od njih 18, pleme Merina je od ujedinjenja u 18-tom stoljeću držalo vlast u svojim rukama. Stoga su njegovi pripadnici i do danas zadržali povlašteni i vladajući status u društvu.
Plemenski običaji
Na istoku zemlje dominiraju plemena azijatskog porijekla više navikla na dolazak stranaca, dok su na zapadu zemlje crnačka plemena sakrivena u dubinama kontinenta, puno manje bila izložena utjecajima sa strane. Ako se nađete u nekom od domorodačkih sela sigurno ćete pobuditi veliku znatiželju jer ste možda prvi bijelac kojeg su ugledali u životu. Bez obzira na predio u kojem žive, stanovnici Madagaskara još uvijek poštuju plemenske običaje. Fady – sistem lokalnih tabua vezanih uz pretke i održavanje veze s precima – ima vrlo velik utjecaj na život obitelji.
Smrću člana obitelji, obitelj ne isključuje tu osobu iz svojeg života. Ona i dalje ostaje duhovno prisutna kako bi je u raznim situacijama pitali za savjet. Svaki slučajni ili namjerni posjetitelji prvo bi trebao upoznati seoskog starješinu. Tako će seoski starješina u nekom od zabačenih sela, vrlo vjerojatno prije nego što dozvoli ulazak posjetioca u selo, upitati pretke za mišljenje. Najveća svečanost, Famadihana, svetkovina je kod koje se konzultiraju preci i priređuje se slavlje njima u čast. Sve kako bi se prizivala dobra sreća u obitelji. Čitava sela okupljaju se na obrednom vađenju kostiju predaka, koje se zatim premotavaju i obredno ponovno zakopavaju u zemlju.
Iako je polovina stanovnika prihvatila kršćansku vjeru, životom još uvijek dominiraju običaji povezani uz drevna vjerovanja.
Dva su jezika službena – francuski koji se više upotrebljava u poslovne i administrativne svrhe i malgeški koji se govori svugdje i u svim prilikama. U mnogim krajevima domoroci poznaju samo malgeški. Zanimljivost vezana uz taj jezik je da se smatra jezikom s najdužim riječima na svijetu.
Iskonska ljepota
Danas je priroda Madagaskara dosta uništena zbog sječa šuma i pretjeranog spaljivanja stepa kako bi se dobile obradive površine. Unatoč tome, a zahvaljujući neprohodnosti terena, sačuvani su predjeli gdje je malo čija noga prošla. Zemlja je to ogromnih kontrasta, nečuvenih ljepota i gotovo djevičanski netaknutih predjela. Ovdje priroda još uvijek vlada i pokazuje svoju snagu. Odnosi kuće i mostove, a donosi novi život. Sve to čini na način kao da želi pokazati svoju snagu, nepobjedivu i jedinstvenu.
Ovdje se pjev ptica i tupo udaranje lemura o koru drveća širi zrakom tako snažno da gotovo para uši jer nema ničeg jačeg što bi moglo nadjačati taj izvorni zvuk prirode. Ta je ista priroda oblikovala krajolike teško savladive, kao da ih je željela sačuvati samo za oči odabranih.
Antananarivo – nekad kraljevski grad, danas bučna prijestolnica
Glavni grad Madagaskara, Antananarivo, raširen je na 12 brdašaca koja krase lijepo ukrašene kućice kosih crvenih krovova odakle se uzdižu mnoge crkve. Kao tihi svjedok azijskog utjecaja, udoline prekrivaju rižina polja. Naziv glavnog grada nastao je iz dviju riječi; «antanana» – što znači selo i «rivo» – tisuću. Tisuću sela, nekad raštrkanih po brežuljcima, danas tvore prijestolnicu koja je ujedno i jedini velegrad na Madagaskaru.
Pogled iz blizine otkriva otužnu sliku pretjerano zagađenog i bučnog grada. Poznata gradska tržnica prepuna improviziranih štandova od kojih se mnogi nalaze na podu, gdje obitelji od roditelja do najmanje dječice zajedno prodaju po nekoliko komada voća ili povrća, okruženi smećem i smradom. Život u ovome gradu nije lak i da bi se pristojno živjelo neke obitelji moraju raditi i nekoliko poslova paralelno.
Rova – glavni svjedok turbulentne povijesti, kraljevska je palača nekadašnje okrutne kraljice Ranavalone I. Danas je od nje ostao samo kostur, dok je unutrašnjost izgorjela u požaru 1995.
Dodir divljine na zapadu kontinenta
Madagaskar se baš ne može pohvaliti svojim prometnicama. Čak i glavne ceste više su nalik na lokalne, sagrađene u nuždi. Vrlo je malo cesta asfaltirano i kao po definiciji prepune su ogromnih polumetarskih rupa. Put od nekoliko stotina kilometara može potrajati i do nekoliko dana. To često uključuje i nužnu kombinaciju riječnih splavova, pješačenja i sličnih “snađi se druže” varijanti.
Naše je odredište bio nacionalni park Tsingy de Bemaraha. Tamo smo se uputili izvan svih uobičajenih ruta, duboko u neistraženi kontinent. U blizini našeg logora nije bilo ničega osim prirode, a prvo selo bilo je udaljeno nekoliko kilometara hoda.
To je područje poput noža oštrih stijena oko kojih se protežu prostrane stepe. Stijene i rijetko drveće uz njih udomljuju lemure koji svojim prodornim lupanjem djeluju vrlo temperamentno i svadljivo. Tišinu narušava i pjev i glasanje ptica posve različito od svega što sam do sada čula.
Ljudi iz udaljenih sela bave se zemljoradnjom, uzgojem peradi i stoke. Sela se sastoje se od niza manjih obiteljskih naseobina. Svaka ima veliki ograđeni vrt u kojem je zasađeno sve što je potrebno da bi se prehranili. Od stoke najviše uzgajaju zebu, madagaskarsko govedo poznato po specifičnoj grbi na leđima. Za razliku od običnog goveda jako dobro podnosi velike vrućine i otporno je na bolesti koje napadaju drugu stoku. Prema broju zebua mjeri se koliko je tko bogat u selu. I još uvijek će biti spremni zamijeniti nekoliko zebua za lijepu ženu.
Opasan i čudesan gusarski otok
Otok Ile Saint Marie smjestio se uz istočnu obalu Madagaskara. Krajem 17-tog i početkom 18-tog stoljeća, kao i istočna obala Madagaskara, služio je pomorskim piratima kao sjedište u Indijskom oceanu. Danas je od tragova ostalo samo gusarsko groblje i pokoji miroljubivi potomci.
Kanalom koji odvaja ovaj egzotični otočić od istočne obale Madagaskara svake godine, u periodu od srpnja do rujna, prolazi 500 do 700 kitova. Od njih mnogi ostaju u potrazi za partnerom kako bi na svijet donijeli pomladak. Iako se kaže da tamo gdje su kitovi nema morskih pasa, kanal je na zlom glasu. Jedan je od najopasnijih morskih prolaza na ovom području. Stalni vjetrovi dižu velike valove, brodovi su loši i prenatrpani putnicima zbog čega se mnogi potapaju. Ljudi se utapaju, a tijela nestaju rastrgana u čeljustima morskih pasa.
Koraljni grebeni okružuju čitav otok. Počinju već u samom plićaku, pa se nije moguće okupati, a da se ne ogrebeš na barem jedan od njih. Ove vode udomljuju i opasne «stone fish i lion fish», ribe koje se kamufliraju, a vrlo su otrovne. Iako jedan dodir sa «stone fishom» može biti koban za život, mnogi domoroci, čim nastupi oseka, bosi kreću u potragu za rakovima, školjkama i drugim morskim plodovima što su se nasukali i nisu uspjeli pobjeći kad se voda počela povlačiti. Nešto doista posebno obuzme čovjeka kad vidi žuta svijetla baklji što se pomiču u noći, dok ostali u svojim bungalovima uz more već spavaju. Snažni udarci valova o pješčano tlo u svakom trenutku bude strah u kostima i osjećaj da će novi idući val razoriti malo skromno skrovište.
Kultura prehrane
Prvi doseljenici sa sobom su iz Azije donijeli i kulturu prehrane. Riža je na jelovniku nezaobilazna i to u velikim količinama. Posebno kad je riječ o siromašnijem stanovništvu. Uz nju obično se jede povrće, a od mesa zebu, piletina ili patka. Uz more su riba i morski plodovi pravi specijaliteti, pripremljeni na roštilju ili u raznim slasnim umacima. Na zapadu, dublje u kontinentu puno se jede “kasava”. Povrće je to koje ima okus poput našeg krumpira, a izgled korijena celera.
Lijep je Madagaskar, otok za sebe, kontinent za sebe. Poseban je to svijet iz kojeg se čovjek vrati kao da se ponovno rodio. I sa željom da svoj život dalje živi s puno više poštovanja prema novom danu i svemu što ga okružuje.
Indija – gdje život djeluje nestvarno
Maroko i njegovi kraljevski gradovi
