Jučer sam srela školsku prijateljicu koja mi to odavno nije. Bile smo prijateljice u osnovnoj školi, ali su naši životni putevi imali vrlo malo dodirnih točaka nakon toga, pa smo se, očekivano, potpuno udaljile. Čak niti činjenica da danas postoje društvene mreže i da nije neki problem održavati površne odnose (zar u tome nismo prvaci?) nije ništa promijenila.
Prvo što sam pomislila, bilo je – “Dobro da smo se prepoznale! “
Stvarno, od dječjih pupastih obraščića do istih tih ispijenih životom, prošlo je više od 30 godina.
Tek ili već? Puno ili malo? Kako god, prošlo je u trenu. Prvih par rečenica se niti ne sjećam, toliko sam bila uzbuđena činjenicom da smo se srele i jos uzbuđenija činjenicom da smo se prepoznale.
“Jesam li se i ja toliko promijenila?” odzvanjalo mi je u glavi i silno sam željela da ta misao utihne kako bih je čula što govori.
“Nisam se udala“, prvo je što mi je rekla.
“Neka nisi”, spontano sam provalila, “jedan nula za tebe”.
Onda smo se obje počele histerično smijati i tim smijehom, njegovom frekvencijom, sve se vratilo tamo gdje je stalo. Obje smo se oduvijek glasno smijale.
“Bože, pa ostala si ista” – rekla sam na glas.
Zagrlila me. I ja nju. Lijepo je mirisala, po nekom laboratoriju, fino i čisto. “Glumica, ha?” bocnula je.
Uhvatila me neka potreba za opravdavanjem, iako znam da nije mislila nista loše. Ona je oduvijek bila veseljak, provokator, najglasnija u razredu, sa šarmantnom rašpom u glasu, a ja štreberica, uvijek u drugom planu, promatračica. Valjda sam zato imala potrebu objasniti svoj profesionalni odabir, pa sam se nespretno i nepotrebno počela ispričavati. Joj, da mi se riješiti tog osjećaja.
“Zgodnija ste ovak uživo, Mirna! ” ispali teta s blagajne toliko šarmantno da joj nisam imala srca reći da me zamijenila s mojom mlađom kolegicom i da to nije prvi put.
Teta s blagajne
Onda se teta na blagajni, jer se sve događa na blagajni supermarketa, odlučila uključiti u razgovor.
“Vi imate blizanke, kak i ja. Sam ste Vi poslije mene rodila! “
“A nemam, nemam. Moje cure nisu blizanke.”
“Kak sam ja mislila da jesu? Moje su već velike, ovo ljeto 18. Baš ste bila dobra u onoj seriji, kak se zvala? I onoj drugoj kaj ste bila jako našminkana.”
“Hvala Vam” – kažem sva u jednoj vodi jer ne znam koga prije da gledam, prijateljicu ili tetu s blagajne. Ne znam koji mi je pin, gdje mi je novčanik, osjećam svaki pogled iz dugačkog reda i onaj svoje prijateljice, ali i kapljice znoja kako se stidljivo probijaju kroz francusku kapu.
“Zgodnija ste ovak uživo, Mirna! ” ispali teta s blagajne toliko šarmantno da joj nisam imala srca reći da me zamijenila s mojom mlađom kolegicom i da to nije prvi put. Uspjela sam platiti, potrpati sve stvari u vrećicu, zahvaliti se i pričekati prijateljicu.
Bijele majice
Hodale smo nekih pola sata i prevrnule sve ono najvažnije, puno se smijale, dogovorile se za kavu. Mislim da je sretna, dokotrica nauka. Ima mačku i dečka s kojim živi već jako dugo i ono najvažnije, ima dobro srce.
I dok sam razmišljala o našem nenadanom susretu, o slatkoj i punašnoj teti s blagajne, o probi kostima na koju trebam stići, o tome kako je super da imamo gotov ručak od jučer i da to trebam uvesti kao praksu, o bijelim majicama koje moram kupiti curama za tjelesni, koje moram stići oprati i osušiti za sutra, u izlogu dućana s kućnim potrepštinama pogled mi privuče odvlaživač zraka. Razmišljam o tome kako sam prošli mjesec kupila ovlaživač zraka jer zrak treba biti vlažan i sluznica ne smije biti suha jer je onda podložnija infekcijama, a sad buljim u reklamu za odvlaživač zraka koja se vrti u izlogu jer zrak ne smije biti vlažan jer to, uglavnom, nije dobro.
Pa sam zastala na tren i momentalno sve dovela u pitanje – potrošačko društvo u kojem živimo, kapitalizam, povratak u prirodu, ozonske rupe, sjetih se i Grete Thunberg i opet se sjetih bijelih majica koje ne smijem zaboraviti kupiti.
Sjećanje na susret sa školskom i na njen grleni, glasni smijeh, to je najviše okupiralo moje misli. Dok sam tražila ključeve od auta prisjećala sam se našeg puta od kuće do škole, toga kako je uvijek kasnila dok sam ja štreberski uvijek dolazila pet minuta ranije pred njenu zgradu, toga kako mi to nije nikad smetalo, kako je imala mlađu sestru koju je uvijek morala vući sa sobom, kako se počela pomalo šminkati već u osmom razredu (korektor i maskara, točno se sjećam) i kako mi se to nije sviđalo.
I onda pomislim kako su moje cure sada te dobi. I kako je dobro da sam jučer skuhala ručak (to sam vam već rekla, znam) i kako je važno da što više jedu “na žlicu” jer sad ubrzano rastu i puno uče i baš im trebam podebljati to povrće i ta variva i sjetila sam se da moram na bankomat jer mi dolazi dostava povrća navečer, kad smo već kod povrća.
Svega sam sjetila, osim bijelih majica.
Došla sam doma praznih ruku, ali pune torbe sjećanja. Ispričala sam curama koga sam srela i u tom zanosu uspjela pronaći i svoje stare razredne fotografije zaboravljenje u jednom fasciklu u ladici. Zapravo smo zaista ostale iste. One prave, suštinske mi, one se nisu promijenile, one koje se skrivaju u iskri oka, duboko, duboko, one koje kasne, zaboravljaju, dižu revolucije pa zaborave zašto, one koje prigovaraju, one koje vole, one koje vole i prigovaraju u istome trenu.
Te mi smo ostale iste, a niti frekvencija našeg hihotanja se nije promijenila. Skromno bih završila osluškujući tihi rad našeg novog ovlaživača zraka – nije li to najvažnije?
Greetings from BLa BLa Land
