Ljubomora i što je najčešće izaziva?

Diljem svijeta muškarci, a i žene, špijuniraju, zastrašuju, mlate i ubijaju svoje partnere i suparnike zbog sumnje u nevjeru. Ta silna agresija potječe od dobro poznate emocije raširene i u prirodi. Ta se emocija zove ljubomora, U mnogim životinjskim vrstama samo se desetak posto mužjaka uspijeva pariti. To su oni najjači, koji istuku ili ubiju suparnike s kojima se bore za iste ženke. I samo ta manjina pobjednika prenosi svoje gene na iduća pokoljenja.

Nilski konji, morževi i lavovi ne znaju mnogo o genetici. Unatoč tome pokorno slušaju naredbe gena koji su ih programirali na sukobe s drugim mužjacima da bi osigurali nastavak vlastite loze. Čim se jedan mužjak približi području kojim vlada drugi mužjak, dolazi do borbe, jer se svaki gen želi razmnožiti u što većem broju. Da bi se to dogodilo, nositelj jednoga genetskog koda mora spriječiti nositelja drukčijih gena da dođe u priliku za parenje.

Nasilje je zabilježeno i među pripadnicima različitih vrsta koji se mogu pariti. U nekim životinjskim rezervatima i parkovima lavovi i tigrovi žive zajedno i to uglavnom u miru, osim ako neki mužjak nanjuši konkurenciju. Jedan dokumentarac prikazuje lava koji se previše približio tigrici, pa ga je “dežurni” tigar šapom udario po boku tako da se 250 kg težak lav prevrnuo na bok slomljenog rebra. Tigar instinktivno zna da bi mu lav mogao preuzeti partnericu i s njom stvoriti mješanca.

Protivljenje razmnožavanju tuđih gena bit je motivacije za emociju ljubomore i kod ljudi, iako pobuda za nju ima još. Antropolozi smatraju da je ljubomora evolucijski mehanizam koji pospješuje opstanak jednih loza nauštrb drugih. Kod vrsta s unutarnjom ženskom oplodnjom, mužjaci riskiraju smanjene izglede za očinstvo ako im ženke imaju seksualne kontakte s drugim mužjacima.

Zašto bi netko navijao za svoje gene? Zato što ga geni na to tjeraju putem biološkog programiranja. Nije riječ o svjesnom odabiru, nego o diktatu gena. Njih je slavni znanstvenik Richard Dawkins u svojoj knjizi nazvao “sebičnima”. Naime, geni navode jedinke koje ih nose na činjenje najvećih strahota – pod uvjetom da takvo postupanje pospješi oplodnju i razmnožavanje. Ljubomora tjera pojedince s najagresivnijim i najsebičnijim genima na izvanredan oprez i kontrolu ponašanja partnera. Ponekad i na zastrašujuće nasilje koje ugrožava sigurnost i blagostanje partnera i potencijalnih suparnika. Pritom su ljubomorni muškarci agresivniji od ljubomornih žena. Razlog je što muškarci ne mogu biti potpuno sigurni da je dijete njihovo, osim ako fizički ne spriječe partneričine spolne kontakte s drugima.

Žene pak nemaju dvojbi oko toga je li dijete njihovo, pa snažnije reagiraju na emocionalnu nevjeru. Taj im oblik nevjere, a ne seksualni, ugrožava raspoloživost partnerovih sredstava potrebnih za njezino i dječje uzdržavanje.

Tri su istraživanja testirala hipotezu da su spolne razlike u ljubomori nastale kao posljedica prilagodbe različitim problemima s kojima se suočavaju pripadnici svakog spola. U prvom su istraživanju muškarci i žene birali koji bi ih događaj jače uznemirio – partnerova seksualna ili emocionalna nevjera. Drugo je istraživanje proučilo fiziološke reakcije (puls, elektrodermalnu reakciju i elektromiografsku aktivnost mišića nabirača obrva) dok su ispitanici zamišljali prvo jedan, pa drugi tip partnerove nevjere. Treće je istraživanje testiralo aktivaciju ljubomore kod osoba koje su u potrazi za kraćom seksualnom vezom, u usporedbi s onima koje više zanima dugotrajna i ozbiljnija veza.

Sva tri istraživanja pokazala su značajne spolne razlike u ljubomori, potvrđujući da ljubomora kod muškaraca i žena nastaje iz različitih pobuda. Muškarce je u većem postotku iritirala naznaka ženske seksualne nevjere. Žene je, pak, jače uznemiravala emocionalna nevjera, osim u slučaju manjine žena kojima je na pameti bila kraća seksualna epizoda.

Još je jedno zanimljivo istraživanje pokazalo da je i kod mlađih i kod starijih muškaraca seksualna nevjera jači povod za ljubomoru. Mlađe žene više uznemiruje emocionalna nevjera. No, starije su žene, kao i muškarci svih uzrasta, jače reagirale na seksualnu nevjeru!

Evolucijski psiholozi to su protumačili kao još jedan dokaz svoje teorije. Naime, starije žene više nemaju razloga strahovati da će im partner uskratiti materijalna sredstva, budući da u toj dobi više ne uzdržavaju djecu. Ipak, autori istraživanja nisu se pozabavili činjenicom da starije muškarce i dalje više smeta ženska seksualna od emocionalne nevjere. Bez obzira što žena u toj dobi više ne može zatrudnjeti s drugim (ili s bilo kojim) muškarcem!

Ljubomora je emocija s nekoliko funkcija: čuvanje partnera od uljeza, osiguravanje njegove privrženosti i materijalnih sredstava (osobito kod žena), povećavanje izvjesnosti očinstva i iskušavanje čvrstine odnosa. Ona je spoj nekoliko emocija, koje uključuju tugu, zavist, ljutnju, poniženje i druge.

Psiholog Davis Buss, veliki svjetski autoritet za ljubomoru, kaže da emocija motivira čovjeka da poduzme nekoliko koraka. On navodi: “Ljubomora potiče pojedinca da bude oprezniji u čuvanju partnera i da rastjeruje suparnike. Patnja koju izaziva ljubomora biva ublažena kad je suparnik uspješno otjeran, a partner zadržan. Bez upozorenja koje pruža ljubomora, bili bismo nesvjesni suparnika koji žele preuzeti našeg partnera i partnerovih mogućih izleta.”

Mnoge situacije izazivaju osjećaj ljubomore: opažanje otimača partnera, signali seksualne i emocionalne nevjere te nesklad u poželjnosti između partnera u vezama u kojima je jedan partner poželjniji od drugog na seksualnom tržištu. U pravilu je partner s nižom seksualnom poželjnošću ljubomorniji, jer je u trajnoj opasnosti da će se njegov kvalitetniji partner (bolja polovica, u doslovnom smislu) prikloniti nekome sebi ravnome.

Zasad ne postoje lijekovi ni sredstva koja bi uklanjala ljubomoru, ali su neki u stanju ublažiti njezine učinke. Takva su sredstva antidepresivi, anksiolitici (sredstva za smirenje), opijati i barbiturati. Alkohol pojačava ljubomorne reakcije utoliko što snižava inhibicije i strah od posljedica takve reakcije.

U nekim su društvima obitelji i zajednice organizirane na načine koji smanjuju mogućnost nevjere, pa onda i izazivanja ljubomore. Primjerice, u islamskim društvima, a i u ruralnim kršćanskim sredinama, žene žive s vlastitom obitelji sve dok se ne udaju. Mnoge muslimanke obvezno nose burke i velove da bi manje privlačile muške poglede. Isto tako, “vlasnici” većeg broja žena stavljaju svoje žene u hareme, gdje ih čuvaju eunusi, od kojih očito ne prijeti nikakva opasnost.

U društvima u kojima ne postoje takve zaštitne mjere veća je vjerojatnost da će netko dati povoda za ljubomoru jednom od partnera. No, unatoč evolucijskim korijenima ove emocije, agresiju prema nevjernom partneru ili suparniku nije moguće opravdati te ju je iz civilizacijskih razloga nužno kažnjavati, jednako kao i agresiju iz bilo kojih drugih pobuda.

Autor: prof. Ozren Podnar