Jesen. Nemam osjećaj da netko ili nešto nestaje, da se smiruje, da će utihnuti radost i doći ozbiljni ili dosadni dani. Veseli me promjena! Neka opada lišće, jer predivno je hodati unikatnim tepisima koji se prostiru po opustjelim ulicama. A tek kiša…. koja radost! Šuškava, bockava, svaki puta baca mi rukavicu u lice i kao da mi govori “danas je najbolje da ostaneš kući, hladna sam, mokra, potpuno sam preuzela ulice, krošnje, krovove, nemaš kamo “. E upravo zato, tebi u inat kišo, izaći ću! Vrijeme ne mora biti idealno, neophodno je čeličenje svoje mentalne volje.
Trčati po kiši za mene je uvijek iznova ushićenje i veličanje života, naročito kad odradim trening, otuširam se pa zadovoljno predem uz šalicu omiljenog čaja.
Svaku jesen, kada prođe sezona triatlonskih utrka i zahtjevnijih treninga, počinje Istarska zimska liga. Naša 1. Istarska zimska liga zbila se 2011. godine nakon mog 1. otrčanog maratona u Medocu. Predložio nam je to naš tadašnji trener trčanja, Toni. Opisivao nam je ligu, a meni se činilo kao da mi opisuje nastup na Olimpijskim igrama. Bio je to Ivičin, Petrin i moj neopisiv izazov, a malom ucjenom smo privolili i Damjana.
Istarska zimska liga najveća je i najjača utrka na ovim prostorima, a osim Istrijana dolaze trkači s Kvarnera i iz Slovenije.
Kad smo došli na 1. kolo u Pazin bili smo pod takvom tremom da uopće nismo razgovarali. Smiješkali smo se ostalim trkačima i oni nama, a meni je srce bilo u grlu. Zašto?? Mislim da je to bila ona energija koja se stvara među trkačima, čista radost pomiješana s izazovom koji je pomalo zastrašujuć i pun adrenalina.
Prvi ulazak u cilj Istarske zimske lige bio je gotovo jednak osjećaju koji sam imala na maratonu. Doslovno sam bila izvan sebe, što od trčanja, a posebno od te intimne atmosfere: 40-ak trkača i njihovih supportera, malog razglasa na pazinskom trgu, mandarina, krofni, vruće mirisne maneštre, veselih kućnih ljubimaca, kišne tmurne nedjelje koju su ovi sretnici pretvorili u predivan nezaboravan doživljaj.
Tako smo nastavili hodočastiti istarske gradiće i mjesta svakih 15 dana. Ni jugo, ni bura, ni pljusak nije nas mogao zaustaviti da nedeljno prijepodne ne provedemo na najljepši mogući način, trčeći u prijateljskom okruženju.
Danas kad putujemo po cijeloj planeti na triatlonske utrke, kad zadovoljno predem nakon utrka na kojima je i do 3000 natjecatelja, kad se vraćam s medaljom ili osvojenim postoljem, veselim se početku Istarske zimske lige.
Sada je liga prerasla onu malu utrku na kojoj bi se sakupilo najviše 100 trkača. Danas je to najveća i najjača liga na ovim prostorima. Dolaze trkači s Kvarnera, a često su s nama i trkači iz Slovenije. No onaj osjećaj pripadnosti, prijateljstva i druženja još je tu. Pula, Poreč, Medulin, Rovinj, Tupljak, Pazin, Cerovlje, Umag, Labin… domaćini po starinski, po istarski. Upravo zato je Istarska zimska liga nešto najbolje što se desilo Istri.
Sada se na utrkama okupi preko 400 odraslih trkača i prosječno stotinu djece. Imamo čipove, imamo sponzore, imamo organizatore koji su krenuli od onih 8 takmičara kad je liga započela, imamo neizmjernu pozitivu da obitelj nedeljno jutro provede zajedno u druženju i rekreativnom trčanju, a da u isto vrijeme osjeti čari prave utrke.
Sretna sam što sam u 1. kolu u Medulinu vidjela mnogo novih žena koje su prvi puta krenule na zimsku ligu. Sigurna sam da će mnoge od njih, danas sramežljive i na začelju već na proljeće istrčati svoj prvi polumaraton, a onda, tko zna. Valjda neću biti jedina Ironwoman u Istrijana?!
Vidimo se dragi moji na sljedećem kolu u jesenjem Pazinu, gdje je sve započelo.
Vaša IronWitch