Marija Jurić Zagorka, ljubimica čitatelja

Kad se spomenu povijesno važne žene zaslužne za emancipaciju i ravnopravnost žena, uz Claru Zetkin, Betty Friedan, Rosu Luxemburg i druga velika povijesna imena, važno mjesto u našim krajevima zauzima Marija Jurić Zagorka.

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala časopis Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene i magazin Hrvatica. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji ju je i nagovorio na književnost i pisanje. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima se isprepliću ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Mnoga njezina djela su ekranizirana i postavljena na kazališne daske.

O Zagorki se najbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.

Zagreb,29.08.2004 (kultura) – Marija Juric Zagorka, uz tekst J.Mandic.

Nesretno djetinjstvo

O životu Marije Jurić malo je toga poznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. No, uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin i oca Ivana Jurića. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece živjela je, kako to i sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec  i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.

Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u zagorskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se odmalena odmah isticala, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tome usprotivila majka. Marija je izrazila želju biti glumica. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti vlastiti život. No, ipak je htjela postići neko zvanje i velika želja bila joj je postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina.

Udaja

Na inzistiranje majke, krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg niti ne poznaje, mađarskog željezničarskog činovnika, Andriju Matraja. Iako se otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (čak sedamnaest godina!), ne zabranjuje brak, pa Marija sa svojim suprugom odlazi u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene mađarski činovnik nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske.

Matraja ubrzo odlučuje unovčiti Zagorkin književni talent, pa joj se nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljima. Bježi prvo ujaku u Sremsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca sređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice jer je njezina majka svjedočila njoj na štetu. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine.

Kasnije se još jednom udala za kolegu, novinara Slavka Vodvařku i njihov je brak trajao desetak godina. Živjeli su prilično intimno i povučeno tako da se o tom braku vrlo malo zna.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke

Prvi članak

1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objavljen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz. Nakon tog članka, na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu kako je nitko od posjetitelja ne bi vidio – jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali je ne iznenađuje. Ali, tako započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da s njima radi žena. No, Strossmayer je stao iza nje i Marija Jurić je primljena na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.

Zagorka se cijelog života žestoko borila kako bi pronašla svoje profesionalno mjesto pod suncem. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama; Ženski list od 1925. do 1938., a zatim i Hrvaticu. Unatoč tome, stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Neko vrijeme bila je i urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest.

U književnosti se pojavljuje crticom Pod sljemenom, koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica. Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga, u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također, na nagovor samog Strossmayera, počinje pisati povijesne romane i drame.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke

Ljubimica publike

Pisala je komedije, romane, jednočinke i satire, čime daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani iz 1917. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da ih je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.

No, Zagorku je publika jako voljela! Možda joj baš zbog toga nisu bile sklone tadašnje književne veličine, primjerice Ksaver Šandor Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije razmišljala svome djelu ili bolje rečeno, nije imala visoko mišljenje o njemu. Možda se o Zagorki najbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.

Marija Jurić Zagorka preminula je 29. studenoga 1957. godine. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana 4. prosinca 1957. godine.

Svake godine, početkom ožujka, obilježava se njezin rođendan u Centru za ženske studije u memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke na Dolcu 8. Posjetite stan, razgledajte i naučite nešto više o ovoj našoj iznimnoj književnici i novinarki.

 

Michele Obama: Bez obzira tko si i odakle dolaziš, prekrasna si.

Michelle Obama: MOJA PRIČA

 

Štitnjača.hr
Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.