U(z)roci i posljedice

Ovih dana malo moram razmišljati jer me sive stanice jednostavno tjeraju na to, ma koliko god im se opirala i ma koliko god mi se ne da. Jeste ikad imali osjećaj kao da vas je netko… buuuu… urekao?
Moram priznati da sam se najčešće deklarirala kao realist. Ruku na srce, taj pojam se često najviše odnosi na odluke u životu. Gledajući na objašnjavanje ili tih odluka ili situacija –  nisam ja nikakav realist. Ne možeš biti realist i pritom za događaje na koje nisi utjecao sam, okrivljavati zle uroke.

Znam da je život sve ono što se događa dok mi planiramo nešto drugo. Ali sve to što se meni dogodilo u 8 dana, drugim ljudima se “lijepo”, statički, raspodjeli kroz godinu dana ili bar… pola godine. Na taj način je čovjeku to lakše probaviti. Imam dojam kao da me napada roj pčela i nikako ne mogu rukama otresti jednu po jednu jer je to jednostavno neizvedivo.

Život me od malih nogu istrenirao da uvijek budem dva koraka ispred. To nije dobro. Ne, ne. Jer kad gledaš unaprijed, moraš pretpostaviti da uvijek postoje bar dva scenarija; dobar i loš. Kaže meni jedna poznanica: ” Ma, ti to samo misliš da si pehist. Svima se to događa. Možda je to zato jer negativno misliš, pa privlačiš negativne stvari”.
Ja jesam od onih koja će uvijek uzeti brašno koje “curi”, koja će stajati u redu na blagajni, koja je zapela radi krive cijene, koja dođe doma s dvije nove lijeve cipele i tako to.
Ma, daaaaj. Pa ja čeeeesto mislim kako bih voljela dobiti na lotu. Kako me nikad to ne zadesi.
Uz to, nije da sam baš mantrala da me nakon liječničkog pregleda na kojem nisam čula ništa pozitivno, nazove gospodin iz Grada koji me obavještava da moram platiti “još 4.000 neplaniranih kuna radi legalizacije objekta”. Nisam ni mantrala da me nakon tog poziva nazove muž i saopći mi kako na našem vremešnom autu, drugi put u mjesec dana, otkazuju vitalni organi koje može spasiti jedino keširanje još neplaniranih kuna. I taman kad sam se metodom dubokog disanja malo smirila, dotuče me vlastito dijete s prvom jedinicom u svom životu.

Dakle, ovo se sve odigralo u jednom jedinom satu. I neka mi netko kaže da sam pesimist. Ja sam optimistično sama sebi rekla, kao pravi realist – imam kreditnu karticu koja će to riješiti. Jer, ima i gorih stvari u životu. Blago meni što nije gore. Pritom nisam kucnula o drvo što se pokazala kao velika greška. Opet zove muž: “Samo da ti kažem da sam dobro, opali su “profili” na mene. Super sreća je što mi je samo palo na nogu.” Tu bi već i onima najoptimističnijima postao sumnjiv sustav pravde i sudbine. Ok, ‘ajde, živ je.
Dolazim taj dan doma s izmučenim licem koje podsjeća na neki lik iz Ratova zvijezda. Moja princeza leži i kaže: “Mama gle, malo me boli noga.” Imam što vidjeti, noga sva otečena. Nema ona pojma što se desilo, no, onda se sjeti da je opala preko igračke (pesekove!) i zaletjela se u vrata. “Možda” je od toga. Ok… namazat ćemo i čekati sutra. Sutra će biti novi dan i bit će bolje, jer danas planete nisu dobro posložene.

No, ni sutra nije bilo bolje. “Mama, došla sam doma i ne radi nam ni TV, ni telefon ni net, a i oko me peče, ali noga je dobro” Divno moje utješno dijete. Dobila je konjuktivitis. Ali, ok! Uvijek može gore. Nije bilo drveta u blizini i pokucala sam o glavu što se pokazalo nedovoljno drvenastim za tjeranje nevolje.

Sve to bi bilo lakše, da ja nisam Hiper-Hashi-Graves pa me sve to jakoooo i više nego druge… jednostavnim riječnikom… guli i nervira.

Treći dan opet sam kod jednog od liječnika i malo me opet spustilo to što prognoze nisu dobre, ali sam ih realno očekivala. E, tu sam kriva. Realno sam očekivala jer je ishod objašnjiv i neminovan i tu sam kriva ako sam privukla loš ishod. Priznajem.
Dolazim doma i vodim dijete na slikanje zubi, tzv. ortopan.
Naravno da nisam mantrala da ćemo dva puta morati zračiti dijete jer čovjek koji radi na rentgenu ima stroj koji je stariji od mene, pa mu je slika… zapela.

Znam da je život sve ono što se događa dok mi planiramo nešto drugo.

Ok. Tješim se da je možda gore što se svaki dan druži s mobom koji zrači, pa ovo valjda i nije toliko strašno koliko mi se čini.
Nakon toga moram kupiti poklon – orhideju. Naravno da nisam mantrala da ću doći do toga da panično obilazim sve trgovine i cvjećarne da bih je našla, ali upravo se to dogodilo. Doslovno sam uzela zadnju orhideju u kvartu i to pred nosom žene koja ju je škicala po sistemu “Bi – Ne bi”. Otimačica orhideje. U isto vrijeme sam bila i sretna i bilo me sram. No, očajna vremena zahtIjevaju očajne poteze.
Tu večer sam trebala Normabel (nije reklama za farmaceutsku industriju, no tražim sponzora pa se možete javiti ukoliko čita netko iz te branše). I tako… Sjela sam na trosjed nakon popijene tablete, da samo maloooo zaklopim oči i odmorim.
Odjednom sam se trgnula. Isuse i svi sveci! 11 sati!! Maloprije je bilo 9. Ostavili me moji i pokrili dekicom. Kako lijepo od njih… Ali jaaaaa imam lećeeeee.
Jurim u kupaonu, tj. juri moje tijelo, a duša još leži na onom trosjedu pod dekicom. Pokušavam skinuti leću s desnog oka. Ne ide. Zalijepila se. Kapam umjetne suze iako sam na rubu onih stvarnih. Ne ide. Ok. Prebacujem se na drugo oko i skinem je. Vraćam se na desno. Ne ide. Odustajem. Vraćam se na trosjed i googlam što ako leća ne ide dolje.
Nakapajte umjetne suze. Probaj ovo, probaj ono. Na kraju… potražite pomoć oftamologa.
Tu noć nisam spavala. Od straha. Znam što se desi kad spavaš s jednokratnom lećom. Pa sam pokušavala povremeno skinuti leću. I drijemala po 10-ak minuta u razmacima.
Ujutro mi je oko bilo kao u lemura. Javim na posao da ću samo navratiti oftamologici da mi iščupa leću i dolazim na posao. Doktorica mi na pregledu govori kako leće nema u oku. Da je vjerojatno ispala, ali da mi je oko jako naotečeno i iziritirano. U tom trenu zamišljam kako mi kao u crtiću rastu magareće uši i kako njačem. Dobivam kapi i mast i tupfer na oko. Javljam da ne dolazim na posao. Nekako se dovezem doma i zaključujem kako bez jednog oka nema prave percepcije prostora i udaljenosti.
Navečer moj muž, čisti matematički tip, koji tvrdi kako je sve moguće izračunati i znanstveno objasniti, gleda svoju jednooku ženu i s podignutom obrvom, upita:
“Jel` nas netko urekao”?
Ma nije… Sad bi sve to trebalo izvrtiti unatrag i naći uzročno-posljedičnu vezu. Vjerujem kako je sve krenulo jednog jutra kad mi je 6-ica pobjegla pred nosom, a imala sam 6 minuta da stignem na posao i bio je 6. u mjesecu. Nakon toga sam ušla u 13-icu.
Eto ti znanstveno objašnjenje.

 

Andrea Bogović

Ženski grafiti

Kažu da je život ono što se događa dok mi planiramo nešto drugo. Volim pisati o sudaru planova i života, o akterima koji ga čine. O nama, ljudima.

WordPress Ads