Ne bojiš se ti nepoznatoga, poznato je ono što te straši

Je li zona komfora baš najsigurnije mjesto na svijetu? Ljudi, rekla bih, najčešće žive u vlastitim zabludama od kojih su stvorili svoje komforne zone i sigurne kuće. Koliko su u njima sigurni, to je već sasvim drugo pitanje.

Potpuno je neprirodno, ali slijedeći ljudske paradokse, postalo je sasvim prirodno da se ljudi uljuljkaju u svoju svakodnevicu koja je potpuno predvidljiva, kojom mogu koračati i s povezom na očima a da se ne ozlijede, ili ne daj bože spotaknu i padnu na nos. To je naprosto nemoguće.

Podsjeća me na onu iz osnovne škole: i da te netko probudi u pola noći, to moraš znati! Tako i mi poznajemo vlastitu svakodnevicu. Potpuno nepotrebno, vjerojatno kao i taj dio gradiva u školi za koji su nas maltretirali da ga moramo znati u potpuno nesvjesnom stanju, a kojeg se sada ne bih mogla sjetiti ni da mi mašu milijunom pred nosom. Eto, koliko je važno bilo.

U našoj svakodnevici cijeli je naš svijet

U našoj svakodnevici cijeli je naš svijet. Svijet omeđen ogradom, za koju su nam rekli da nas čuva od opasnosti, rizika i mogućih nevolja. Pregledavajući razne portale i društvene mreže, svakoga dana barem jednom uočimo sintagmu zona komfora i njenu definiciju za koju se nikada nismo upitali je li zaista točna?

Zona komfora bi, po svoj prilici, trebalo biti mjesto u kojem smo zaštićeni. Ili su barem rekli da bismo se tako trebali osjećati. Sigurno i zaštićeno? Od čega i od koga? Od svih i svega novoga. Iskustava koja nismo doživjeli i ljudi koje nismo upoznali. A novo je loše, jer? Novo ne poznajemo.

Naša zona komfora

U našoj zoni komfora sve je naše. Naša iskustva. Naši ljudi. Sve poznato. I dok sve definicije zonu komfora opisuju sigurnom, meni je sve izvjesnije da je ista te definicija potpuno netočna. Zona komfora je jedino mjesto puno opasnosti. Zašto?

Upravo u toj zoni snašlo nas je sve što nam je prouzrokovalo bol, stres, tugu. Sva iskustva koja su nas prestrašila dogodila su se upravo na našem poznatom terenu. Sva razočaranja dogodila su se unutar naše ograde. Sva iskustva, neostvarenosti i čežnje. Sve to smjestilo se u četiri zida našeg uma, mjesto zvano zona komfora. Sve što smo doživjeli, doživjeli smo na svojim sigurnim mjestima. Naša sigurna zona obilježila nas je jače od bilo čega drugog u životu.

Ne tražite sigurnost na krivim mjestima. Ona stanuje u neproživljenome. Jer jedino tamo ste živi. Jedino tamo je život.

Zašto sami sebe uvjeravamo da se u njoj osjećamo sigurno?

Pitanje je, stoga, zašto sami sebe uvjeravamo da se u njoj osjećamo sigurno? Prateći svakoga dana ista uvjerenja, zamke i zablude? Osjećamo li se zaista sigurnije u poznatoj nevolji za koju već unaprijed znamo koliko nas može oštetiti, nego u nepoznatom gdje je zaista moguće da nam se dogodi nešto potpuno drugačije, a moguće baš i ono za čim nam srce žudi?

Istina je da nas strah zbog kojeg ne izlazimo izvan vlastitih ograda ograničava samo unutar njih samih. Tu mu je dom. Žalosno je što smo sami sebi rekli da je tu i naš dom, u prostoru vlastitih ograničenja.

Zamka zone komfora

Shvatila sam da sam kroz vrijeme, zbog mnoštva nesretnih i loših iskustava koje sam proživjela u posljednjih nekoliko godina, od one slobodne, razigrane duše koja je voljela pustolovine postala osoba koja se osjeća sigurno u četiri zida vlastite zone sigurnosti. Barem sam tako mislila. Zbog svih loših stvari koje su zadesile mene i moju obitelj shvatila sam da su bol i patnja zaista činjenice koje suvereno postoje u našim životima. Svatko tko ih je doživio, voli sigurnost i strahuje od bilo čega što bi ih ponovno moglo uzrokovati. Takav je bio slučaj i sa mnom. U zamku zone komfora najčešće upadaju oni koji su proživjeli onu lošu stranu medalje života.

Jer, ako stojim na mjestu ništa mi se ne može dogoditi, jel da? Ako ne mijenjam, ne izazivam vraga. Ako postojim tiho u svom životu, neću privući zvijeri na sebe i izložiti se nevolji. Ipak, na tom tihom mjestu punom straha nikad nećeš shvatiti ono što je bilo udaljeno od tebe samo da si nogom kročio kroz vrata svoje lažne sigurnosti.

A izvan zone komfora…

Kada je napustiš, zakoračit ćeš na čistinu. Na novo platno. Gdje nema misli, strahova i proživljenih iskustava. Jednostavno ih nema, ostali su u tvojoj zoni komfora u kojoj si ih proživljavao i u kojoj su te progonili. Tamo je ostala tvoja prošlost koja je polagala pravo na svako tvoje novo jutro i dan. Koja te je istim pitanjima ispraćala u san svake večeri. Na ovoj čistini nema pitanja, samo prostor za nova iskustva. Bez utega i strahova. Strahova koji realno ne mogu opstati na mjestu na kojem nema tvojih loših iskustava i trauma.

Prostor je to koji te ne podsjeća ni na koga. Ni na što. Prostor koji zaista vidiš, jer te ne ograničava vlastiti um i krade širu sliku kao što to inače čini u poznatosti tvoje svakodnevice. Prostor je to gdje možeš raširiti ruke i zagrliti sve ono što si mislio da ne postoji. Sve osjećaje koji prirodno počnu navirati.

Naša sigurna mjesta su negdje drugdje

Svakoga dana prolazimo istim ulicama, vidimo iste pješačke prijelaze, zgrade i stabla. Ljude. Svakoga dana sunce je na istome mjestu kada izlazimo s posla. Sve je zadano. Sva mjesta na kojima svakodnevno obitavamo dom su naših misli i iskustava. Um nam je na njima toliko zamućen da postane paraliziran u svakom pokušaju da isproducira misli koje bi u nama mogle potaknuti nove osjećaje. Kao zastava koja visi na pola koplja.

Naša sigurna mjesta su negdje drugdje. U novome. U nepoznatome. U naoko praznome. Gdje smo svjesni sebe, svoga tijela, misli i osjećaja. Ne onoga što je bilo. Ne onoga što će možda biti.

Ne tražite sigurnost na krivim mjestima. Ona stanuje u neproživljenome. Jer jedino tamo ste živi. Jedino tamo je život.

Jedino tamo postoji pravo na nova iskustva.

 

Jana Krišković Baždarić

"Vlastite misli i zapažanja obično su joj bili najbolje društvo." Jane Austen

WordPress Ads