Na samom jugu japanske prefekture Okinawa smjestio se maleni, šarmantni koraljni otočić Taketomi. Iako se život na najjužnijim tropskim otocima razlikuje od tipične japanske svakodnevice, svejedno je i ovo Japan, ovdje su Japanci i njihova se kultura posvuda osjeti.
Pisala sam o različitosti Japana u odnosu na druge azijske zemlje. Njegova jedinstvenost, urednost, ugodni i ljupki ljudi, a ponajviše hrana, samo su neki od razloga zašto mu se rado vraćam. I suprug i Victoria i ja volimo često u Hong Kongu jesti po japanskim restoranima – sirovu ribu, sashimi/sushi, kao i jednako fino njihovo meso, morske trave, alge, povrće, tofu… kojima njihova kuhinja obiluje.
Welcome to Taketomi
Na Taketomi smo stigli s obližnjeg, puno većeg otoka – Ishigakia, 15 min katamaranom. Najnaseljeniji dio otočića je na 10 minuta od luke odakle minibusevi besplatno voze u selo. Tamo smo iznajmili bicikle i krenuli u obilazak.
Priroda vodi glavnu riječ Yaeyamas arhipelaga, i nije pretjerano reći da otoci imaju najljepše pješčane plaže u ovom djelu Pacifika.
Naša prva stanica bila je Kondoi beach. More tirkizne, a pjesak puderasto bijele boje, kristalno čisto more prepuno šarenih ribica. Ova plaža nije prikladna za plivače jer je voda plitka. Čini se da je plićak dug kilometrima, a zapravo je samo do prvog koraljnog grebena.
Druga zanimljiva plaža je Kaiji, poznata kao Hoshisuna-no-Hama. U doslovnom prijevodu znači zvjezdana pješčana plaža, zbog pijeska zvjezdastog oblika. Iz nekog misterioznog razloga, takav se pijesak akumulira samo na dvije plaže u Japanu. Našli smo tek nekoliko zvjezdica, kao da su ih sve pokupili turisti prije nas, koji su možda iz istog razloga došli na ovu plažu. A Victoria se jaaako trudila pronaći ih, jer sakupljanje je mukotrpan zadatak. Iako iste boje, zvjezdice zapravo nisu pijesak, već fosili 3 mm zvjezdastih školjki.
Seoska idila na otoku
Na svega 4km dugom otočiću budistički Shinto-shrine hramovi i mjesta klanjanja Bogu su posvuda. Ima ih tridesetak, a mi smo posjetili dva.
Zatim smo se vratili u selo na ručak pa nastavili razgledavati. U tipičnoj seoskoj kući ručali smo jako fini soba noodles (paštu od heljdinog brašna) s morskim plodovima i zelenim čajem, sjedeći na podu, za malo podignutim stolom, kako nalaže tradicija.
Selo je smješteno u centru otoka zbog zaštite od tajfuna i baš je “kawaii” (na japanskom znači jako slatko). Većinu seoskih ulica čine prašnjavi pješčani putevi, dok je asfalt tek na okolnim cestama.
Kuće su građene u okinawskom tradicionalnom stilu, koji na Ishigakiu npr. potpuno izumire. Okućnice su ograđene slaganim kamenom (suhozidom), grmovi bugenvilija krase kamene ulaze, a hibiskusi su najčešće posađeni usred dvorišta. U prošlosti su se hibiskusi sadili pored vanjskog wc-a, ne zbog mirisa, kako sam najprije pomislila, već zbog svojeg mekanog i okruglog lišća koje je služilo kao zamjena za toaletni papir.
Krovovi crvene boje rađeni su od mješavine koralja, drva i terakote, a najčešće su ukrašeni sa SHISA, figurama (ružnim lavljim glavama) za koje Japanci vjeruju da donose sreću.
U nekim trenucima osjetiš kao da si u nekom drugom vremenu. Suigyusha – bivoli podižu atmosferu otočića vukući za sobom na vozu 20-ak ljudi, a sve samo zbog autentičnijeg razgledavanja. Mi smo tu turu preskočili. Bicikla i hodanje bili su nam draži.
Najdugovječniji narod na svijetu
Taketomi otočić tek 320 ljudi naziva svojim domom, od kojih je većina 60+ godina. Život na Taketomiu je miran i tih, ljudi uzgajaju povrće i bave se ribolovom ili turizmom. Kao i svi žitelji Okinawa prefekture najdugovječniji su narod na svijetu. Nerijetko dožive 100 godina, dok je prosjek kod žena 87 godina.
Istraživanja su pokazala da tajna njihovog zdravlja leži isključivo u prehrani. Ona se sastoji od puno svježe ribe i morskih trava, i jedu 10 porcija voća i povrća dnevno. Također, svi se drže pravila da prestanu jesti kada su 80% siti. Kretanje i njegovanje socijalnog života doprinosi stanju njihovih zdravstvenih kartona, koji pokazuju da je čovjek od 70 godina na Taketomiju ekvivalent čovjeku od 50 godina na Zapadu.
Ritam života
U ljetnoj sezoni koja počinje u ožujku, a završava u prosincu, na Taketomi najčešće dolaze posjetitelji jednodnevnih tura. Zadnji brod za Ishigaki vozi u 18 sati i tada život naglo utihne. Uličice postanu puste, a gostoljubivi i nasmiješeni seljani prepušteni su jedni drugima, do novog dana i novih posjetitelja.
Arigatou gozaimasu i Sayonara, do nekog novog putovanja
