Vijetnam nije nikada spadao u mojih top 5 destinacija koje želim posjetiti. Zašto? Ne znam točno, ali imala sam listu prioriteta baziranu na svojim razmišljanjima. Koliko god nastojim živjeti potpuno oslobođena predrasuda, uz svoju životnu filozofiju “oslobodi um, opusti se, vidi, doživi, osjeti, pa pričaj”, danas živim u uvjerenju da se kroz život treba vidjeti što više i različitije. Naravno, koliko mogućnosti to dozvoljavaju. Jer, putovanja mnogočemu uče, oplemenjuju i šire horizonte, a dragocjena iskustva spontano nas mijenjaju i unaprjeđuju. Jedino bogatstvo je ono što nosimo u sebi.
Dogovor je pao, idemo u Vijetnam!
Želja za odlazak u Vijetnam događala se postepeno, posljednjih godinu, dvije dana – otkako sam upoznala svoju divnu i dragu Vijetnamku, Jenny Luong (kod koje sam prvi put probala prstace sa chilijem), otkako sam završila nekoliko ‘Cooking Class Vietnamese Cuisine’, otkako su mi prijatelji, Zapadnjaci u Hong Kongu pričali o bojama Vijetnama… I tako sam polako počela voljeti zemlju u kojoj još nisam ni bila.
Jedino bogatstvo je ono što nosimo u sebi.
Dogovor je pao! Dolazi obitelj iz Hrvatske, Božićni praznici provode se 10 dana u Vijetnamu, a ostalo na plažama Thailanda.
Iz Hong Konga sletjeli smo u Danang, u samo središte neobično uske i duge zemlje Vijetnam. Danang je veliki lučki grad, recimo da je to vijetnamska Nica. Hotel do hotela, lokalni i svjetski lanaci Hyatt i Novotel, golf tereni, resorti smješteni jedan do drugoga, uz duge pješčane plaže. Grad je u fazi brzog razvoja, stalno niču novi neboderi. Prešetali smo ga i baš ništa ne bih posebno izdvojila. Nije me se dojmio, ali zato je njegova okolica potpuno drugačija.
Na 20-ak minuta ultra sporom taxi vožnjom nalazi se magičan HOI AN. Njegov me šarm u trenu preuzeo pa ni nakon 4 dana provedena ondje nisam bila spremna otići.
Ono što prvo uočiš su njegove boje, duge uličice prepune šarenih lanterni, koje noću dodatno ispune ulice šarenim svjetlima. Potpuno me obuzela atmosfera i blagonaklonost tog bajkovitog gradića.
Šetajući nailazimo na mnoge čajoteke, coffee shopove i juice barove, nekoliko super cool interijera, s odličnim desertima i finom kavom koju poslužuju s “condensed milk” (gustim slatkim mlijekom umjesto šećera). Usput, Vijetnam je druga zemlja u svijetu, nakon Brazila, po izvozu kave.
Vijetnamska kuhinja
Zatim hrana… Govorim iz vlastitog iskustva, kao netko tko obožava dobro i fino jesti, i voli eksperimentirati s raznim kuhinjama. Dakle, u Hoi Anu našli smo super restorane (neke slučajno, a neke prema savjetu prijatelja) i baš svugdje gdje smo sjeli, dobro smo jeli. A znaš kad si najsretniji? Kada putuješ s djecom (2 i 5 godina) i miran si jer oni ne preskaču niti jedan obrok, iako im ta hrana nije svakodnevno na meniju.
Vijetnamska kuhinja obiluje povrćem, a punjeni patliđan s kikirikijem pečen u listovima banane još mi stvara zazubice, kao i juhe od kokosovog mlijeka i limunske trave sa škampima i malo čilija… mmm, a tek palačinke! Anthony Bourdain je u svojoj knjizi “Kuharevo putovanje – u potrazi za savršenim jelom”, Vijetnam nazvao jednim od najpoželjnijih gastronomskih odredišta, a njihovu ponudu ulične hrane možda najuzbudljivijom i najraznovrsnijom na svijetu.
Susretljivost Vijetnamaca
Hoi An svrstan je u top 10 najljepših svjetskih gradića. Ulice vrve turistima iz cijelog svijeta, restorani uz rijeku prepuni su ljudi. Međutim, osjećaj gužve i napetosti nismo osjetili baš nigdje. Tete Vijetnamke šeću ulicama i prodaju voće, kikiriki, kokos, noseći na leđima naramak kao vagu. Isprepliće se francuska i japanska kolonijalna arhitektura, a žuta boja prevladava.
Na svakom su koraku galerije, specijalizirani mali dućani ili suvenirnice pa možete kupiti orginalne vijetnamske šešire, lanterne, gongove, bambusove posude, vaze od mangovog drveta, divne slike, kožne tvorevine itd., itd. I sve to za sitne novce.
Specifičnost Vijetnama su krojačke radnje, jedna do druge. Otkako je Kina poskupjela, mnogi se brendovi danas kroje i šiju upravo u Vijetnamu, gdje je i jeftina radna snaga. Mango, Zara, H&M, F21… Naravno, njih ne možete kupiti na ulicama Hoi Ana, ali možete ući u krojačku radnju, pokazati sliku koju ste maločas pronašli na Pinterestu, doći na jednu jedinu probu i za ravno 3 sata imati gotovu haljinu, baš kakvu ste poželjeli. Da, i platit ćete je od 150 do 200 kuna.
Vijetnamci su radišni, susretljivi, suzdržani i pristojni. Vijetnamke su odlične trgovkinje, potrude se sve naći u sekundi, nisu previše blage kao Tajlanđanke, ali su simpatične zafrkantice. Vole djecu i govore engleski.
BA NA Hills
U naših 5 dana u Vijetnamu posjetili smo i Marble City, budističko duhovno središte za hodočašća. Ušli smo u spilju Mramorne planine, a bili smo i na BA NA Hillsu, rekonstruiranom francuskom gradiću u vijetnamskim planinama. Na 1400 m nadmorske visine, udišući pritom svježi planinski zrak, popeli smo se žičarom (dugom 5,8 km koja slovi kao najduža na svijetu) na BA NA Hill.
I u trenu smo, iz srca šarolike Azije, ušetali u neki drugi svijet. Pravi mali srednjevjekovni grad i dobro mi znani francuski štih – crkva Notre Dame. Prekrasno uređeni parkovi, francuske pekare, brasserie i bistroi. Iz vijetnamskog kaosa odjednom romantika i poezija svuda oko nas. Cijeli smo gradić prešli prilično brzim hodom jer nam je bilo hladnjikavo na 10 Celzijevih. Ipak, doživjela sam pravu ljepotu nepreglednih proplanaka i spektakularan pogled s vrha brda.
Vraćajući se kroz povijest i znajući kako je današnji Vijetnam u prošlom stoljeću bio gotovo 60 godina dio francuskog kolonijalnog imperija, saznajemo i da su Francuzi, bježeći od tropskih vrućina gradili svoje vile i ljetnikovce u zelenim brdima Vijetnama. Kako u prošlom stoljeću nije bilo niti jednog danas aktualnog prijevoznog sredstva, siroti Vijetnamci su na leđima uzbrdo nosili svoje kolonizatore kad god bi ovi poželjeli odmarati od vlage i vrućine.
Ba Na Hills etabliran je 1901. godine i poznato je da se na njemu nalazilo 200 vila za francuske vojne dužnosnike i njihove obitelji. Međutim, u vijetnamskim ratovima sve su redom devastirane. Samo ih je nekoliko ostalo iz tog vremena i danas ih je moguće vidjeti. Na tom istom području 2013. godine otvoren je francuski gradić – resort s trgovima, crkvama, restoranima, hotelima, igraonicama. U ovaj jedinstveni arhitektonski projekt uloženo je 70 milijuna $.
HO CHI MINH CITY – topao, bučan i dinamičan
Peti dan otputovali smo na jug zemlje, u SAIGON, današnji HO CHI MINH CITY, najveći grad Vijetnama. Ime je dobio po svom državniku, vođi komunističke partije i borcu za nezavisnost. Staro ime SaiGon još je u upotrebi, a gradom teče i istoimena rijeka.
Po izlasku iz aviona oblila nas je tropska vrućina. Vozeći prema velegradu, shvatili smo kako se nalazimo u fino sređenom centru, s dugim avenijama modernih zgrada, sa svijetlećim reklamama gdje su i Louis Vuitton i Dior obilježili svoj teritorij. Ne manjkaju ni fini restorani kao ni kolonijalna zdanja koja su Francuzi ostavili za sobom. Kao ni velikih gužvi i kaosa, natrpanih ulica, strujnih kablova, tržnica, boja, mirisa i mnoštva ljubaznih i nasmijanih ljudi. Susrest ćeš ono pozitivno ludilo, autentičnost i dobar osjećaj, tako svojstven onome što pruža jogoistočna Azija.
Oko nas rijeke vozila na dva kotača, prate nas kamo god krenuli, jer rush hour ovdje nikad ne staje. Niti jedan drugi grad na našoj planeti Zemlji ne može se pohvaliti tom količinom skutera i motora. U opticaju ih je više od 8 milijuna na 7,5 milijuna građana! A ono što me impresioniralo je njihova sposobnost korištenja maksimalno malenog prostora, u ovom slučaju – skuter sjedala. Vidjeti koliko prosječan Vijetnamac na njega i oko njega može utrpati stvari, kod nekih izaziva čuđenje i zgražanje, kod drugih divljenje, a kod trećih smijeh. Mene su takvi prizori nasmijali, ponekad i zadivili, jer praktičnost i jednostavnost koju posjeduju prava je vještina. Znači, s 8 milijuna auspuha (nadodaje tome još i automobile, terence, buseve i kamione) velika je zagađenost neupitna. I zato pametni nose maske!
Sajgonski promet
Doživjeti sajgonski promet za svakog je zapadnjaka extraterrestrial experience. Ovdje kao da postoje pravila: ako si dijete – ne treba ti kaciga, zanemari poštivanje svih prometnih znakova. A ako si pravi vozač izbjegavaj stati na crveno, vozi po cesti, ali i po trotoaru, pretječi i lijevo i desno, nikada ne staj na pješačkom prijelazu i između pješaka vozi slalom. Sve je baš tako, teče glatko i u 5 dana nisam vidjela niti jednu prometnu nesreću ni manji sudar! Ali, kako uopće to tako funkcionira?! Ovako radoznala kakva jesam, ne mogu se ne zapitati. Odgovor koji dobivam: “Eto tako, oni ne voze brzo”, uopće me ne zadovoljava i zapravo dolazim do samo jednog zaključka. Ovaj narod vozi u trenutku, prisutan je u svakoj sekundi, ne razmišljaju što bi bilo kad bi bilo. Njihovo je zlatno pravilo ‘poštuj na cesti sve oko sebe, ako i ti želiš živjeti dugo i prosperitetno’, još je jedan od odgovora.
Povijest
Kako sam već ranije spomenula, grad krase preživjeli ostaci francuskog kolonijalnog naslijeđa. Kilometarski duge, tada izgrađene, željezničke pruge, katedrala Notre Dame koja podsjeća na vijetnamsku katoličku manjinu… Krase ga i moderno sveučilište i nekadašnja predsjednička palača ispod koje je smješten bunker u kojem je za vrijeme rata boravio predsjednik. Sve je otvoreno za posjetitelje. Kada sam rekla jednom lokalnom vozaču da im grad ima divna zdanja, rekao mi je: ‘Istina, mi smo svjesni toga. Ali Francuzi su to tada gradili samo sebi, a mi smo za to plaćali jako visoku cijenu. Zatim su uslijedili USA i ne tako davni, svima poznati Vijetnamski rat.” Ako ne kroz školovanje, čini mi se da sam o njemu najviše slušala i gledala preko TV ekrana. U trenutku su mi kroz glavu proletjele scene serije koju sam sa guštom pratila, China Beach – Kineska Plaža. Upravo ona plaža na kojoj nam je bio hotel u Da Nangu, ili pak serija Mash.
Matiji i meni nezaobilazna točka bio je posjet ratnom muzeju. Muzej je velik i proteže se na tri kata. U njemu su izloženi američki avioni, tenkovi, ratna oprema, sprave za mučenje, brojne strašne fotografije, kao i detaljan opis tijeka rata. Osjećaj koji prati od ulaska do kraja je konstantna nelagoda. Prikazane su zvjerske brutalnosti Amerikanaca i velike patnje nedužnog vijetnamskog naroda. Muzej je izrazito antiamerički, što je i za očekivati.
Kada ih danas pitate kako gledaju na američke turiste, oni se smiju i govore ‘prošlost je iza nas, u našu su zemlju svi jednako dobrodošli, samo neka troše’.
Gastronomija i turizam
Bili Amerikanac ili Europljanin, svatko može probati odlična vjetnamska jela, bazirana na povrću, škampima, mesu, začinima: Ban Xseo, Banh Mi, Guoi Con, Mi Quang, Com Tam, Banh Cuon itd…. A činilo mi se da su u gradu svi opsjednuti kavom, jer je u svakom kutu neki coffee shop. U kojima je, osim odličnih interijera i kava vrhunska. Isto tako, turist u gradu trebao bi svakako probati odlično Tiger ili Saigon pivo.
Vijetnam je prepun zanimljivosti, primjerice dok su u EU (Parizu, Milanu, Madridu, itd…) pokradeni turisti najnormalnija pojava, toliko da se ni policija uopće ne obazire na džeparoše, nama se još niti u jednoj azijskoj zemlji, pa tako ni u Vijetnamu, nije dogodilo da nas je netko pokušao pokrasti. Također je zanimljivo da, uz svo siromaštvo, nisam vidjela jednog prosjaka, nigdje. Ako ih i ima onda je to na 96 milijuna ljudi koji skromno živi u Vijetnamu vrlo neznatan broj. Čast i marljivost osobine su koje krase ovaj narod.
Rođeni trgovci
Vijetnamci uvijek nešto žele prodati. Brojne velike otvorene i zatvorene tržnice kao što je Ben Thanh ili stolovi pred kućama ili ulice, mjesta su gdje nude stvari, usluge, hranu, voće, povrće. Na cesti me zaustavio čovjek kako bi mi očistio tenisice. ‘ajde, dobro… Pa mi je još pritom i pričvrstio ljepilom gumene džonove. Nisu nimalo nasilni ili napadni, i kad vidiš kako sve malo košta, a koliko su oni zapravo siromašni, dođe ti da cjenkanje preskočiš i jednostavno kupiš to što nude. Cjenkanje je dio kulture kupovanja i kada se cijenkaš radiš to obazrivo i paziš da ne pogaziš čovjeku dostojanstvo. U tim trenucima možeš vidjeti samo vesela i zadovoljna lica oko sebe, i upravo je to je ono što usrećuje i tebe.
Danas je HCMC grad u rapidnom razvoju, mnogi prijatelji koji su ga posjetili prije 10 godina, danas ga ne prepoznaju. Da se nakon rata nije dogodio suludi eksperiment komunističke vlasti prema ruskom modelu kolektivizacije u poljoprivredi, a koji je zemlju doveo na rub gladi, vjerojatno bi grad već bio uz bok Singapuru, Hong Kongu ili Taiwanu. Ovako polako, ali sigurno, ide za njima.
Sada kao i uvijek, osjećaj koji mi stvore ljudi u nekoj zemlji, ono je što uz sve suvenire nosim sa sobom kući. Lijepa sjećanja i pozitivne osjećaje pri pomisli na Vijetnam stvorili su njegovi dragi i pristojni ljudi.
I za kraj…
Vijetnam, zemlja u razvoju, u pravom je pokretu, s vrlo teškom i ne tako davnom krvavom poviješću. Zemlja s, do jučer, tvrdim opiranjem kapitalizmu, gdje se duh socijalizma još dobro osjeća. Zemlja gdje će te u srce dotaknuti ljupkost, marljivost i skromnost njezinih građana. Zemlja u kojoj sam se osjećala sigurno. Zemlja koja me drži za rukav, jer me nešto neopisivo vuče natrag. Zemlja koja mi je po stoti put u životu pokazala da “dok ne doživiš – ne znaš“!