Još sam kao djevojčica sanjala o tome kako ću se jednog dana udati u predivnoj bijeloj haljini. Maštala sam o svom princu kakvog su imale Pepeljuga, Trnoružica, Snjeguljica i ostale Disneyjeve princeze. Planirala sam vjenčanje i zamišljala svog budućeg supruga. U tim sam snatrenjima imala i troje djece, sina i blizanke. I sve je bilo baš poput bajke.
Nije nas zanimalo ništa osim dobrog provoda. Seks je bio strastven, baš kao i svađe.
Ne mogu, a da se grohotom ne nasmijem dok pišem ove riječi. I dalje je ta zamisao simpatična, ali ništa više od toga. Realnost je mnogo drugačija od onih divnih bajkovitih prizora. Ne postoje čarobne vile. Situacije su često trnovite. I teško da baš svaki problem može riješiti jedan poljubac.
Mi smo i prije braka živjeli zajedno. Na taj smo se način upoznali mnogo bolje. Imali smo priliku naučiti štošta jedno o drugome. Želja za brakom došla je spontano i bila je zajednička. Moj se suprug voli šaliti da je on samo trebao znati datum i pojaviti se. Sve u svemu, na dan vjenčanja bilo je sunčano, toplo i veselo. Bili smo u centru pažnje i sve je bilo po špagi. Imala sam predivnu bijelu haljinu i bila sam sretna. Nakon godinu i pol rodila sam sina. Mojoj sreći nije bilo kraja. Čak i zvuči poput bajke. Međutim, mnogo je onih trenutaka koji nisu baš sjajni. To zna svatko tko je u bilo kakvoj dugogodišnjoj vezi.
Jednom davno
Jednom davno… šalim se. Inače obožavam pričati kako smo se upoznali, ali poštedjet ću vas sladunjavosti i detalja. Kao i većina, na početku veze mnogo smo izlazili. Išli po restoranima. U kino. Trošili smo novce na skupocjena vina i cigare. Nije nas zanimalo ništa osim dobrog provoda. Seks je bio strastven, baš kao i svađe. Svađali smo se često, ali oko gluposti. Priznat ću da sam uglavnom ja bila ta koja je inicirala sukob. Pretpostavljala sam da će on točno znati što želim u svakom trenutku. S vremenom sam shvatila da čovjek ne čita misli, pa sam počela pričati. Meni je uvijek trebalo izvjesno vrijeme da kažem što me tišti. Njega nikad ništa nije mučilo i to mi je išlo na živce. Bilo je tu i malo ljubomore s moje strane. Bila sam nesigurna i nisam se mogla prepustiti. On kaže da nije ljubomoran, ali redovito zbraja tko mi sve gleda u stražnjicu. Prekidali smo par puta i odmah se mirili. Dva puta sam se odselila, samo kako bih se odmah vratila natrag.
Ovakve neozbiljne ispade imali smo u početnoj fazi veze. Kasnije smo postali malo sofisticiraniji u prepirkama. Tražili smo što bolje argumente kako bismo dokazali da je svatko od nas u pravu. Ponekad bi nas preplavile emocije, zatim ego. Povrijedili bismo jedno drugoga za čas posla. Ono ludo stanje zaljubljenosti i euforične zanesenosti nas je popuštalo. Počeli su nas stiskati neki drugi problemi. Zabava je pala u zaborav. Trebalo je razmišljati o stambenom pitanju, eventualnom braku i kasnije potomstvu. Kuhanje je prestalo biti dijelom predigre, postalo je automatsko i dosadno. O rublju da ni ne govorim. Došao je period nezainteresiranosti i monotonije. Tako lako nas je obuzela svakodnevica i rutina.
Zen faza
Znali smo da nas ovakvo stanje stvari ne ispunjava i da se nešto mora promijeniti. Ponovo smo počeli razgovarati. Pričali bismo o svemu, a osjećaje smo naučili pretvarati u riječi. Ja bih znala plakati i vikati, mahati rukama dok ne bih pronašla prave riječi koje bi opisale što osjećam. On nije bio tako teatralan. U većini slučajeva trebalo mu je neko kraće vrijeme (čitaj: tri dana) da kaže u čemu je problem.
On kaže da nije ljubomoran, ali redovito zbraja tko mi sve gleda u stražnjicu.
I opet je zasjalo sunce. Vratili su se leptirići u trbuhu. Postigli smo neki svoj zen i krenuli zajedno u nove pustolovine. Sjećam se da bih mu navečer znala reći kako mi nikad nije bilo ljepše s njim. Dovoljan je bio pogled da bismo znali točno o čemu razmišljamo. I to je trajalo neko vrijeme. Iz te se ljubavi rodio naš sin. A onda je započeo jedan skroz novi život. To maleno zahtjevno biće isisalo je i zadnje atome snage iz mene. Sva pažnja koju je prije dobivao moj partner, preusmjerila se na dijete. Neke smo stvari morali iznova učiti. Više nismo razgovarali kasno u noć. Zaboravili smo što znači spavati. Intimni trenuci svodili su se na neke polovične bezvezarije dok je uho osluškivalo diše li dijete u susjednoj sobi. I tako barem godinu dana.
(Ne)moguća misija
A onda sam počela raditi. Spremanje djeteta ujutro za jaslice i sebe za posao ličilo je na nemoguću misiju. U ušima bih znala naći marmeladu, u kosi bananu i tako hodati po gradu. S posla po dijete i doma na spremanje ručka. Tu je trebalo uklopiti i igranje, slaganje oprane robe, suđa i tako dalje. Taman kad se s prijateljicama dogovoriš za neku kavu ili izlazak, dijete ima temperaturu i hoće samo mamu. Tenzije su rasle, a s njima i prepirke. Na kraju dana uvijek istresemo ono najgore osobi s kojom spavamo. Ono što spašava te trenutke od katastrofe je, opet, razgovor.
Neću propagirati razgovor kao jedino rješenje problema između ljudi, ali dosad se pokazao vrijednim pokušaja. Priznat ću da mi je mnogo puta u vezi došlo da odem zauvijek. Vjerujem da je i njemu. I sad mi takve misli znaju proći glavom. Ponekad mislim da ionako sve radim sama i da bi bilo bolje da sam sama s djetetom. Ponekad se pitam jesam li odabrala pravog čovjeka. Ponekad mislim da ni sama ne znam što bih. Ponekad sam sebična. Kad god mi dođu takve misli znam da sam umorna, iscrpljena i da trebam jedan „refresh“.
Uvijek…
Kad uspijem naći vremena za sebe, barem malo, stanem i prisjetim se svih onih lijepih trenutaka. Toliko smijeha, vremena, ljubavi i poštovanja koje mi je uspio taj čovjek pokloniti. Onda svi loši događaji blijede, nestaju. Tada znam da bih ga izabrala ponovo. Uvijek.
U shizofrenoj stvarnosti često se sami izgubimo u vlastitim sumnjama, nedoumicama i nesavršenostima. Ne bih više duljila, stoga ću završiti jednim citatom iz Paradoksa ljubavi, Pascala Brucknera, koji vjerno ocrtava stanje današnjega društva: „Mi smo danas, i muškarci i žene, podvrgnuti jednom proturječnom zahtjevu: hoćemo strastveno voljeti i biti jednako tako i voljeni ako je moguće, a cijelo vrijeme želimo zadržati svoju samostalnost. Htjeli bismo živjeti s nekim, ali da nas to ne sputava i nadamo se da će život u paru pokazati dovoljno gipkosti da omogući takav skladan suživot.“
Kava s prijateljicama – lijek za dušu
Zelena kava budi tijelo, ali i kožu
