Kod bioenergetičara

Bioenergetičar živi na zagrebačkoj Novoj cesti, preko puta trešnjevačkog Lidla, u garsonijeri na petom katu. Za posjet nepoznatom kvartu i muškarcu s izvjesnim nedokazivim moćima naručila sam vožnju Uberom.

Grad još razvijam i valjam, poput tijesta. Ispadne Jelačić torta, jednom, bogata i slasna; onda, razbacani, neugledni (ali, ukusni) mlinci.
Vožnja do bioenergetičara trajala je manje od deset minuta. Lift je ulijevao povjerenje, kao i čovjek blagih očiju koji mi je otvorio vrata i rekao: ‘Hvaljen Isus.’ Voistinu hvaljen?

Ne, samo sam se predstavila i previše mu čvrsto stisnula ruku. Iznenadio se, vidjela sam mu u očima, i htio pokazati da je on taj kod kojeg se dolazi po energiju, pa je pojačao stisak. Popustila sam.

Oni koji nemaju migrenu, i ne znaju šta je migrena, misle to je glavobolja onih ‘umjetnički nastrojenih.’

Šetnja kroz tranziciju

Mislila sam da Nova cesta mora početi negdje gdje sve starije od nje završava. Gdje je od mirnog sela na brzinu sklepan grad s tramvajskom prugom, harmonika-autobusom i Lidl-kontejnerom kao punktom na granici. A sve je bilo tu, nedaleko od glavnog trga. Mogla sam i prošetati, nelijepom šetnjom kroz tranziciju.

Lijepe zagrebačke šetnje uključuju stepenice i brda. S Britanca po Pantovčaku, s Ilirskog trga u Dežmanov prolaz, stubama na Šalatu ili prema Gornjem Gradu, Tuškancu, pa Sljemenu.

Na brdu i živim. Brdo pripada općini Centar, pa mogu reći da živim u centru. Okružena čupavim insektima, gusjenicama nabreklim od kišnice, mesnatim puževima golaćima, hrastovima, brezama, gustim zelenilom mekanih iglica i božićnih bobica. Nemam svoj komad zemlje gdje bih mogla zasaditi nešto cvjetno ili organsko, paradajz, kupine, božure. Bolje da nemam, zasad mi je ovaj izgovor potrebniji od vrta. Na mom su brdu stanari nevidljivi. Osim kad džogiraju, u punoj opremi brzo pedaliraju profesionalnim biciklima ili šeću tihe pse i za njima uredno počiste. Pjev ptica ne prestaje.

Ljepota izmučenih fasada

Prekrasno vam je tu,‘ kaže mi svaki taksist, svaki Uberovac.
Ja više volim pravi centar grada,’ rekla je moja majka kad nas je prvi put posjetila. ‘Nelagodno mi je kad noć pada, a iz ove šume kao da me gleda tisuću pari očiju.’

Muž se iznenadio. On je birao prirodu, zeleni pogled, lokaciju na vrhu brda… Pa, neće valjda živjeti u rupi? Kako to da ova žena voli buku prebrze vožnje, izmučene fasade i smog?

Zato i imam migrene. Previše je sudbina o kojima razmišljam.

Majčina kćer, podigla sam ruku u znak prepoznavanja. I meni ugrijani asfalt miriši ljepše od vlažnog podsljemenskog bršljana. Jer, onu specifičnu zaleđenost pogleda i pokreta u prvoj godini, ili dvije, života u bilo kojem gradu, otapa blizina ljudskih tijela. Neka tijela budu prevruća, pa te opeku, nauče te lekciju. Tome i služi život među ljudima. Kasnije shvatimo da drveće samo daje, a ljudi i uzimaju. Da nam pogled na lipu nikada ne može dosaditi, a ljudi mogu. Pa još kasnije shvatimo da je sve do nas.

Bioenergetičar s Trešnjevke

Ali, prvo migrena, moj neobični posrednik u odnosima s javnošću.
Jedna zagrebačka prirodna plavuša, nenapadno zgodna, kakve one znaju biti, uz pristojan mi je uvod preporučila bioenergetičara s Trešnjevke. Njenu je svekrvu izliječio i iskorijenio joj napade strašne glavobolje.
Rekao joj je da su njen problem sinusi, a ne migrena. Štogod da je bilo, spasio je.’ (Zapravo je rekla ‘Spasio ju je,‘ a ja i dalje ne znam što bih s tim ‘ju.’)

I, tako, evo me kod bioenergetičara na krevetu. Ležim na leđima, jastuk je udoban, ekstra large medicinski model. Preko jastučnice nabacio je pelenu od gaze, na uši mi stavio velike slušalice, podesio ih po mojoj glavi, proširio ih jednom, dvaput, krc, krrrc, naučila sam voljeti svoju veliku glavu. Krrrc. Pustio je klasičnu glazbu i rekao mi da zatvorim oči.

To Vam nije migrena,‘ odmah je zaključio. ‘Vaš su problem sinusi.’
Ljudi koji nemaju migrenu, i ne znaju šta je migrena, misle to je glavobolja onih ‘umjetnički nastrojenih.’ Sinusi su konkretni, lakše ih je razumjeti. Pustit ću ga danas. Krevet i jastuk su udobni, odspavat ću uz Bacha, platiti mu, opet u Mesničkoj kupiti Zomig, prije toga u Lidlu kupiti slane bademe… I nikada mu se više neću vratiti, tom nadriliječniku što se podsmjehuje migreni.

Kletva je bačena

‘U grču ste,’ rekao je. ‘Opustite se.’ Opustite se‘ – kletva je bačena! Krv već juri, uzjogunjena, prema vratnim žilama. Bubnjanje u sljepoočnici i zaključak: ovaj isto misli da me najbolje poznaje, soli mi pamet i još će to i naplatiti. Ja sebe najbolje poznajem, kada ću to shvatiti, kada?

Zamislite se negdje gdje Vam ništa ne može nauditi,’ uporan je bioenergetičar. I ja se u mislima želim preseliti u plićak mora od Pržna, ispred hotela Maestral, u vrijeme kada me nitko na toj obali nije pitao za propusnice i novac. A ja sam, trbuha položenog na pijesak plićaka, u pozi kobre, u intimnoj igri nestašnih valova i moje mlade kože i međunožja, zamišljala šta me sve divno u životu čeka. Što ću uvijek moći, po deset i više puta, prelamati u ovom moru i s ovim prijateljicama s plaže.

Ali, ta slika koju sam sama prizivala jer sam je se zaželjala i jer sam je htjela kontrolirati, otima se od mene. I pod djelovanjem se sile, jače od priželjkivanja, pretvara u nešto puno starije. Nešto potisnuto duboko u sivu masu poznato-nepoznatu, koja me fascinira i nimalo ne straši, jer znam da je, iako puna iznenađenja, ta masa moja. I sve je što iskoči iz nje – moje. A tog je trena siva masa na površinu izbacila sliku mene i Jelene, koja je svakome tada još uvijek bila Jelenica ili Nanica. A meni je to i ostala.

Sjećanje na Jelenicu – Nanicu

Bile smo djevojčice, stajale smo ispred klavira u njenoj kućici pored benzinske pumpe u centru grada, u kojoj je odrasla ona, polusestra moje majke, u kojoj je odrasla i moja majka. Tamo, u maloj dnevnoj sobi, pokraj Petroff klavira, na uho prislanjam veliku školjku, koju mi je dala Jelenina majka Vjera i rekla mi da iz te školjke mogu čuti šum mora. I Jelenica tada svoju glavu prislanja na moju. I tako, iz tog iskonskog, spiralnog oblika, možemo skupa čuti more. Iako, sad to znam, slušamo svaka svoj krvotok. Ili, još bolje, slušamo svemir, glazbu sfera, sve je povezano.

Sjećam se Jeleninih očiju i sjaja u njima. Sjaja koji pobjeđuje njenu rano nakupljenu tugu. Sjaja uslijed otkrivanja čarolije povezanosti s morem, s beskrajem, i shvaćam zašto sam se zatekla u tom trenutku. Zato jer sam se baš tada osjećala kao da mi ništa na svijetu ne može naškoditi – ili, nauditi, kako je rekao bioenergetičar. Tada, dok sam gledala u bistre, sedam ili sedam stotina godina stare Jelenicine oči, u njenoj kućici u kojoj su mirno živjele ona i njena majka, Vjera.

Na jastuk bioenergetičara pobjegne mi suza, zbog koje se sramim i disanje mi se ubrzava. ‘Opustite se,’ ponavlja on. I opuštam se, uz usporeno, duboko disanje i pražnjenje mozga… Pa mi iz neistraženih dubina pred oči iskaču slike osoba na koje, inače, u hodu svakodnevnog bivanja, nikada ne pomišljam. Izviru na površinu kao zrna graha koja treba vaditi prije kuhanja.

Tužna Anita

Evo Anite iz Londona. Mlada je umrla od raka. Ostavila za sobom sinove od deset i dvanaest godina. I muža koji ih, ni dok je bila na terapiji, nikada nije doveo u školu. Sad će morati, tvrdi moj mozak u opuštanju. Morat će im biti i otac i majka. Nježna Anita. Još jedna suza sklizne mi niz obraz. Došla je u London iz Švedske. Nikada nije išla u svoju zemlju, u Švedsku. A ja sam stalno pravila i grabila prilike kako bih otišla u Crnu Goru, koja je daleko od svega, do koje se putuje tako što presijedaš ili odmaraš u dodatnoj srednjoj zemlji.

Ne, Anita nikada nije išla u svoju sređenu Švedsku. Izgleda da je više ljubavi dobivala čak i u Londonu, nego u Stockholmu, Uppsali ili Lidingu iz stockholmskog arhipelaga. Ovaj Lidingo, otok bez adresa, također mi se javio na krevetu tijekom seanse. Tamo je rođena Lotte Kierkegaard, još jedna Šveđanka koju sam poznavala davno, kao srednjoškolka u Americi. Lotte, svima bizarna, tako bizarna…

What a bizarre Swedish girl, govorili su surovi kalifornijski srednjoškolci, razočarani nakon što su, umjesto seks-bombe iz skandinavske erekto-mitologije, umjesto plavuše s kosom punom kristala, dobili osornu, riđokosu Lotte. Snoba velikih dimenzija i ambicije, zaljubljenu u već legendarnog Princea, za kojeg je tvrdila da će ga upoznati i postati mu ljubavnica. Svi su prevrtali očima, ja sam zamišljala kako joj se predak Soren prevrćeu grobu. Ali je Lotte Kierkegaard ostala u Kaliforniji, završila fakultet – Berkeley! – i svom ljubljenom Princeu godinama nakon toga bila studijski manager. oA nda je to isto bila i Michael Jacksonu. Ne znam gdje je sada Lotte K.

Anita je umrla, rekle su mi Francuskinja i Japanka prilikom moje nedavne posjete Londonu. Prije svega, prije mog odlaska i njene dijagnoze, pokazivala mi je lagane vježbe koje svi trebamo raditi ujutro i koje su sasvim dovoljne za razgibavanje. Rekla je: kao da beremo jabuke, kao da kosimo travu, pa okopavamo bundeve. Svugdje je isto, u Uppsali, u Gornjoj Gorici i na Trešnjevci, svugdje je tjelesno poniklo iz lova, iz radova u polju.

Primjećujem takve stvari

Uvijek je bila tako tužna, rekla sam im. I nikada nije otišla kući. A ni muž joj nije bio dobar. Da, Oli, rekle su, u pravu si. Sad kad razmislimo o tome, tek smo pred kraj njenog života i saznale odakle je. Iznenadile smo se. Nije ni govorila engleski s naglaskom strankinje. Nikada je nismo pitale zašto malo ne ode kući, sama, bez djece. I nikada joj nismo upoznale muža.

Ništa neće otjerati moje migrene, jer s demonima otišli bi i anđeli, a ja to ne želim. Sve podjednako volim, držim ih uz sebe.

Kako si ti sve to znala i primijetila? Zato što primjećujem takve stvari. Da tužna žena ne posjećuje mjesto gdje je rođena, iako, provjereno, ‘i sami zidovi kuće liječe’ (Čehov, ‘Seljaci’)… Da joj glas blijedi kad god mi šturo odgovara na pitanja o mužu… Zato i imam migrene. Previše je sudbina o kojima razmišljam.

Dobar, dobar je jastuk bioenergetičara, na koji polegne pacijente. Krupnija varijanta medicinskog. Otvaram jedno oko. Njegovi veliki dlanovi lelujaju iznad mog čela.
Sve je u redu,’ kaže. ‘Osjećam kako vam se sudaraju sjećanja. Pozdravite ih i pustite da pođu svojim putem.’

Fokus

Fokus, 24 sata dnevno,‘ i to mi je otac često govorio. ‘Mozak stalno uključen.’ Znao je da sam naslijedila njegovu sklonost maštanju, njegovu osjetljivost. Ja, mršava djevojčica zaljubljive prirode, s podočnjacima. ‘Fokus nikada ne smije popustiti,’ ponavljao je.

Kontrola fokusa ili fokus na samokontroli, postavili su se iznad divljine svega u meni proživljenog.

Htio me zaštititi. I uspio je, a i nije, moj otac. Uspio me spasiti bježanja od fokusa. Preživjela sam, ali otud migrene. Kontrola fokusa ili fokus na samokontroli, postavili su se iznad divljine svega u meni proživljenog. Ništa neće otjerati moje migrene, jer s demonima otišli bi i anđeli, a ja to ne želim, ja ih sve podjednako volim, držim ih uz sebe. Bioenergetičar mi je pomogao barem da to shvatim.
Glava me opet ludački zaboljela.

Olja Raičević Knežević: Moj Banksy

Olja Raičević Knežević: Mit o rekreaciji

Olja Raičević Knežević: Još jednom o nama

Olja Raičević Knežević

GRADSKI ŽIVOTI

Crnogorsko-hrvatsko-britanska književnica i magistra kreativnog pisanja.

WordPress Ads