Napokon je stiglo ljeto i vrijeme za godišnje odmore, uz odmak od ustajale svakodnevnice koja nas pritišće svojim obvezama,rasporedima, pravilima, moranjima i svim onime od čega nakon nekog vremena imamo potrebu pobjeći. Koliko god voljeli svoj grad, svoju okolinu, prijatelje, obitelj, posao, sve nam to itekako može, kroz dugotrajnu izloženost, stvarati pritisak i osjećaj kako stalno nešto trebamo. Još samo ovo, pa još samo ono, i tada nam se mic po mic, polako rađa osjećaj zamora od prenatrpanog rasporeda, stiskanja rokova i na kraju stresa koji nas napada s leđa, poput nemilog, lukavog i prepredenog neprijatelja koji vreba dok oči nisu ka njemu okrenute.
Više ne čekam godišnji odmor, jer ga živim svaki dan, svaki sat, minutu i sekundu.
Zbog ovakvog života koji se dešava mnogima, gdje velika većina ljudi još uvijek živi na gore opisan način sami sebe svakodnevno tješimo i umirujemo rečenicama: još samo malo, pa sad će godišnji, još samo 2 tjedna, ajde izdrži, još samo mjesec dana, još koji dan i mičeš se odavde, ma možeš ti to, evo uskoro ideš na godišnji pa ćeš pobjeći od svih i imati mira, itd. Tako kreće niz od milijunskih tetošenja kojima smirujemo sami sebe i stavljamo si flaster na usta da u trenutku kad smo pred vlastitim krahom živaca totalno ne puknemo i pošaljemo sve u neka tri mjesta, već da se pristojno utišamo pred mužem, djecom, familijom ili na poslu. Uglavnom, svugdje gdje nam tlak skače na tisuću tad treba pripaziti „bar još malo“ do godišnjeg odmora.
Pazi ovo – pazi ono
Vjerujem da me pratite i da su vam poznati ovi scenariji, jer koliko vidim u svojoj okolini, koliko čujem kroz svakodnevnu komunikaciju još uvijek je IN taj „modus vivendi“, nažalost. I sama sam dugo godina bila rob takvog načina života. Radi, živi, radi, pazi na posao, pazi na sigurnost, pazi imaš kredit, treba to otplaćivati i ne možeš se zafrkavati. Pa onda pazi na djecu, pazi kako ih odgajaš, pazi na ocjene, pazi na školu, pazi s kim se druže, a isto tako i pazi na sebe, gdje si, s kim si, do kad si… Jesi li sve napravila na poslu pa onda i doma, skuhala, oprala, peglala, pripremila za školu, za sport… Dokle više, pazi ovo, pazi ono?!
Zamaraju li vas te riječi PAZI? Jer ja kad čujem pazi, dobijem odmah vodene kozice, po 854 put. Makar ih možeš imati samo jednom, ili dvaput ako si neki medicinski fenomen. Od svih tih pazi, pazi, pazi, dobro da nisam grbu na leđima dobila, od tolikog paženja i priginjanja glave koliko sam sve morala paziti. Sve dok nisam odlučila da ne moram ništa! I da ne moram čekati godišnji odmor da bih odmorila, jer sam umorna davno prije, a možda i svaki dan.
Buntovnica ili ne?
Kroz tu odluku, koja se najprije šuljala polako u moj dom, a kasnije na sve aspekte mog života pa tako i odnose, najviše su se čudila moja djeca. Što se to s mamom događa, što je njoj, kakve su to nagle promjene raspoloženja, što sad može, što sad ne može, hoće li ovo kod nje proći, danas ne, a sutra možda da?! Krenula je promjene mene same, koju na početku ni sama nisam znala kontrolirati. Kažu da evolucija nije revolucija, a ja baš kao Che Guevara, ništa na laganini, nego odmah i sad, nagla i nepromišljena bez promišljanja o posljedicama.
Sigurna sam da taj period moje buntovnosti na pragu četrdesetih i buđenja nove mene koji je pokrenuo val preobrazbe u mom životu nije bio lak za one pored mene, ali i uz te promjene i ta se okolina pročistila. Jedna od najvažnijih stavki koju mi je ta promjena donijela je da više ne „pazim“. Bar ne na sve oko sebe koliko pazim na sebe! A tu onda dolazimo i do dijela priče s čekanjem godišnjeg odmora.
Ne čekam više ništa i nikog, jer ne znam imam li što čekati i ima li sutra?! Ono što je danas, to je jedino donekle opipljivo i ono u čemu mogu živjeti i uživati. Čemu onda gurati nešto pod tepih da bih uživala kasnije (koje možda nikada neće ni doći)?
Zato, kad sam umorna, kad dođem s posla, legnem na pola sata ili sat (ne jurim skuhati, oprati suđe ili veš, ispeglati još 2 mašine), ako mi se nešto hoće posložim, napravim, ako ne, ostavim za sutra. Isto tako navečer, odem i prošetam, priproda mi puni baterije, uzmem knjigu umjesto da gledam televiziju, napišem nešto sebi za dušu, a onda izvučem iz ormara ono što je sljedeće po redu za staviti na sebe, onu žutu haljinu što sam kupila prije 2 mjeseca još nisam opeglala, bit će za drugu sezonu ako ne oza ovu. I nije važno, jer radije sam otišla još jednom pod tuš i uživala u kadi nego peglala haljinu koja mi se tamo jednom svidjela, ali bih mogla i bez nje.
Vrijeme se posložilo
Možda vam ovo zvuči neodgovorno ili neorganizirano, ali vjerujte da otkad živim taj život prema onome što mi se u trenutku hoće, do onog što mi se neće, imam vremena za sve, i što je najbolje, sve stižem, i doma, s djecom, i na poslu i s prijateljima, pa čak imam i dodatne hobije. Vrijeme se produžilo, rastegnulo nekako u moju korist. I najbolje od svega, više ne čekam godišnji odmor, jer ga živim svaki dan, svaki sat, minutu i sekundu.
Možete otići na odmor na kraj svijeta, ali sebe nosite sa sobom, svoja razmišljanja, svoje misli, svoje planove, svoje radosti i svoje tuge, brige, kasnije obveze, sve to nosite zajedno s vama kamo god da idete. Zato, ne čekajte odmor, ne nosite grbu na leđima opterećeni stresom, ne natovarujte se poput tegleće životinje. Zastanite, odredite prioritete (nije sve jednako važno ni bitno) i krenite polako. Nešto maknite, nešto za sebe dodajte na to mjesto, i tako svaki dan, pomalo, dok ne bude više ong što volite u vašem danu od onog što morate. Držim vam palčeve da budete ustrajni. Možete vi to. Tada čuda počinju. Ja ih već živim.
Zaprati Danijela Lončarić motivator na njezinom Instagram profilu
Ne sudite, kako ne bi i vama samima bilo suđeno
Ti si svoja najveća investicija, brini o njoj pažljivo!
Priča o suncu i vjetru i teškom kaputu
