Počeli smo s radom na novoj predstavi. To je uvijek posebno veselje i uzbuđenje koje obuzme svakog glumca, redatelja, kostimografa, scenografa, sve nas redom. Uvijek krećemo od nule, ispočetka, uvijek kao da je prvi put.
Iako se svi jako dobro poznajemo, uvijek želimo nešto novo i nešto više reći o sebi. Iznenaditi kolegu, redatelja, samoga sebe. Taj je proces, ako je lijep i inspirirajući, poput nekog lijepog putovanja u daleke, tople krajeve. Upoznati nove kolege i otkriti nove, njihove svjetove i razmišljanja, to je tek poseban užitak. Onda se i ti trudiš biti bolji i drugačiji, kao kad doseliš u novu sredinu i to prihvatiš kao novi početak, kao restart. Ma veselje, baš veselje i radost. No, nije uvijek sve tako romantično i ružičasto. Recimo, kostimske probe.
Ima i onih samozatajnih zen kostimografa koji zapisuju mjere u tišini, ne komentirajući puno, pa se između nas odmah dogodi ljubav i međusobno uvažavanje.
Mjerenje
“Dođite na mjerenje u garderobu, molim vas” kad zavapi naša inspicijentica preko razglasa, “mam mi se sfrče želuček“. Mjerenje. Noćna mora svake glumice. Obujam prsa, struka, bokova. Mjere im trebaju kako bi u svojim krojačnicama sašili nove kostime.
Još ako kostimograf ima svog asistenta koji zapisuje mjere u tekicu dok kostimograf mjeri, pa se pritom nadglasava sa žamorom u garderobi i izvikuje prilično glasno svom asistentu koji vrijedno bilježi – “Prsa 11000 , bokovi 11500, ramena 5500, imaš sve zapisano!? Ha? Da ponovim?”
“Nemojte, molim Vas” samo promrsim tiho kroz zube.
*
No, ima i onih samozatajnih zen kostimografa koji zapisuju mjere u tišini, ne komentirajući puno, pa se između nas odmah dogodi ljubav i međusobno uvažavanje. Takve kostime zavolim na prvu, odmah im poželim dati neki život na sceni, a kemija medu nama traje još dugo, dugo nakon premijere i uvijek kada ga ugledam na vješalici obuzme me neka toplina. Dakle, sve počinje jos na prvoj kostimskoj probi, na tom strahomornom “mjerenju”.
Nakon jedne takve kostimske probe, gdje moje krhko samopouzdanje ipak nije bilo toliko narušeno, otišla sam s curama u kino. Bio je petak, a nas tri odlučne u namjeri da se dobro zabavimo.
*
Stil, boja, stav…
Prije kina skoknut ćemo u jedan prekrasan dućan sa svečanim haljinama jer će nam takva garderoba trebati za jednu svečanu prigodu krajem travnja. Prodavačica je bila jako draga i voljna pomoći, a cure izbezumljene što će prije isprobati. No, na kraju smo samo malo razgledale, nešto malo probale i odlučile razmisliti i prespavati jer svečano obući teenagerice nije lak zadatak. Mora biti jednostavno, ali ipak svečano. Elegantno, ali ne kičasto. Cool, ali ne previše cool. Sa stavom, ali kojim? U boji, ali kojoj? Ne predugo, ne prekratko. Ipak smo suzile izbor na dvije – tri kombinacije što me ugodno iznednadilo jer su cure pokazale modnu zrelost i svaka naginjanje svome stilu, što mi je bilo beskrajno lijepo.
*
Ja sam se pokušala ubaciti u jednu haljinu na sniženju, br. 38, ali na žalost nije prošlo, pa je moje krhko nepoljuljano samopuzadnje s početka priče ipak završilo satrano pod mojim nogama. Dok sam se preznojavala u garderobi što napraviti ako me prodavačica pita da izađem i pokažem kako mi stoji haljina (jednom me to pitaš, nema me više u tvom dućanu), uživala sam slušajući cure kako lijepo, s dozom nesigurnosti primjerenoj njihovoj dobi, razgovaraju s presimpatičnom prodavačicom (slaba sam na izražavanje, priznajem) koja me to, naravno, nije niti pitala.
Konačno smo se dočepale kina.
*
U kinu
“Tri karte, molim Vas. I dvoje nachosa s duplim sirom.” rekla sam u dahu, jer sam instrukcije dobila netom prije.
Razgovor kojeg smo vodile na blagajni kina mogla bih eventulano usporediti s nekim dijalogom iz drame apsurda koja se teško prožvače do kraja bez vraćanja na početak.
Dakle, razgovor je tekao otprilike ovako.
*
“Nemamo nachose s duplim sirom.”
“Aha, nemate nachosa?”
“Imamo.”
“Aha, onda nemate sira? “
“Imamo.”
“Aha, ali nemate dupli sir?”
“Imamo. Nemamo.”
“Molim?”
“Imamo, ali vam je bolje uzeti velike nacoshe pa da jedu zajedno, pa dobiju dva sira.”
“Aha, nemate male procije, samo velike?”
“Imamo.”
“Možetmo onda dobiti dvije male?”
“Da. S čim?”
“Duplim sirom?”
“Može. Nešto za piće?”
*
3D olakšanje
Uzele smo te nachose u nevjerici i pokazale karte na ulazu pa se udobno smjestile u iste takve naslonjače. Set reklama nikako da završi pa sam poslala cure da potvrde karticu za parking koju sam ja zaboravila potvrditi ošamućena razgovorom o duplom siru.
Počinje film, vidim dupla slova, ja u šoku. Gledam u to platno, trljam oči, ali slova mutna i poduplana, ništa mi nije jasno. Okrećem se oko sebe, sve vidim dobro u tom polumraku, ali nemam koga pitati što je sa slovima na velikom platnu, ona su i dalje dupla i neoštra.
Imam moždani udar, neki udar imam sigurno, jer ovo nije normalno. Imam minimalnu diptriju, kako je moguće da mi se tako pogoršala u jednom danu? Ovo nije dioptrija, ovo je nešto strašno.
*
U tom trenu dolaze cure i pruže mi 3D naočale.
“Molim?” izustim.
“Zaboravili su nam dati na ulazu, pa smo sad uzele. Mama? Mama? Jesi dobro?”
“Hvala, hvala, jesam, baš sam se pitala gdje su nam 3D naočalice, počeo je film, a mi ih nemamo, a di ste vi tak dugo?” riječi su samo izlazile iz mojih usta, ali osjećaj olakšanja je bio neopisiv. To je samo 3D film, ponavljala sam tiho, uživajući u duplom siru bezbrižna jer je daleko iduća kostimska proba.
*
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
*
