Nas psić Bobi vedre je naravi, umiljat, mazan, dobar i poslušan. Ma, psić za poželjeti. Sve dok ne nanjuši neko smeće, ali ne ono koje se reciklira, ne, nego ono organsko, ono koje smrducka, ono kojem ne može odoljeti. E tada, tada je nemoguć. Sjedi pokraj kante, njuška kantu, čuva je, strpljvo čeka da ostane sam s njom kako bi se počastio nekom poslasticom, u najboljem slučaju korom od banane. Nakon što ga uhvatimo u kriminalnoj radnji prepuštamo institucijama da odrade svoj posao – malo se posrami i uvrijeđeno ode u svoj krevetić bez poslastice.
Možda iz očaja, možda iz histerije, možda iz ljubavi prema psiću koji ovoga puta nije ništa kriv, ali smješak nije silazio s mog lica.
Šetnja Bundekom
Bio je lijep sunčan dan, proljeće je mirisalo u zraku, pa smo se odlučili za šetnju Bundekom. Nismo niti stigli, Bobi je već izjurio iz auta, počeo trčati i osvajati livade i slučajne prolaznike, ali jednim okom neprestano imajući nas na oku jer ipak je on “ čičak pas”. Nakon što smo platili sladoled, okrenula sam se i viknula njegovo ime kako bih ga dozvala i zavezala za povodac, ali on se bezbrižno valjao u mekoj travici ( bar sam mislila da je to travica). Laganim korakom došli smo do njega, a on se poput malog prašćića koprcao i valjao potpuno prepušten svojim užicima. Kad sam prišla bliže vidjela sam da je potpuno smeđ, a blatne lokvice niti na vidiku. Dakle, to definitvno nije blato ili zemlja, pomislih.
Bio potpuno prljav od nečije “ kakice “. Ne znam koju drugu riječ upotrijebiti ( mislim znam, ali nije prikladna). Dakle, taj miris koji je pekao za oči, to njegovo bijelo krzno potpuno slijepljeno i on koji nas gleda pogledom “kriv sam po svim točkama”. Ukratko, nije baš izgledao kao da se vratio s izložbe pasa. Želudac je instiktivno reagirao i samo sam snagom čelične volje uspjela sve zadržati u sebi.
Bobi i jezero
Počeo se penjati po curama koje su se začepljenim nosevima uspješno izmicale njegovim braun šapicama. Čitavo sam vrijeme mislila kako ćemo s takvim psom u auto i zar je moguće da netko takvo što uopće ostavi za svojim psom (iskreno, nadala sam da je ipak u pitanju nečiji pas, jel). Muž je, nakon što je konačno pospremio svoj pametni telefon, samo stoički zavezao Bobija za lajnu i otišao s njim bliže jezeru. Bacio mu je štap u jezero znajući da ce se Bobi zaletiti u jezero i tako isprati sve sa sebe.
Dakle, taj čovjek uvijek ima plan. Bobi je tako završio na prvom ovogodišnjem kupanjcu i nekoliko puta plivao i bacao se po štap ne znajući da njegov gazda ima misiju okupati ga. Činilo se da uživa. Onda smo ga šetali dok se nije nekoliko puta otresao i natrag u auto, u njegovu putnu košaricu gdje smo ga utoplili dekicom do kuće. Doma je palo vrlo konkretan kupanjac, s puuuuno pjene i puno šamponiranja.
Šetnja Cmrokom
Slična situacija dogodila se neki dan na Cmroku. Ali ovaj put u pitanju je bio njegov “kakač “. Dok sam čekala u niskom startu s vrećicom u rukama, primijetila sam da se Bobi jako muči i da je u jednom trenu sjeo ne želeći se pomaknuti s mjesta. Podigla sam ga, uz njegovo neodovanje, a na njegovoj maloj bijeloj, čupavoj stražnjici – pljeskavica. Pretpostavljam da znate što se dogodilo i o kakvoj se pljeskavici radi.
Opet upitnici iznad glave, opet ne znam što napraviti. Cure su se vratile u auto po vlažne maramice, pa smo bezuspješno pokušavale držati Bobija i odlijepiti tu njegovu “pljeskavicu”. Naravno, uz puno prigovaranja i propitivanja, ali i puno nježnosti. Pokušavala sam smiriti strasti uz povremena pucanja u smijeh (to nam je svojstveno, kad god je neka krizna situacija često netko pukne od smijeha, pa onda svi redom). Mama, što ćemo? Mama, zašto svi drugi psi normalno šeću, a naš hoda s “tim” ispod repa? Pitanja su bila retorička, ali su bila na mjestu. Palo mi je na pamet da je možda jučer ipak maznuo tu koru od banane dok nitko nije gledao, pa da ga je to, jel, zatvorilo.
Izvadila sam iz ruksaka bočicu vode pa smo ga malo smočili i pokušali ponovno, ali nije išlo. Malo smo se udaljili od ostalih šetača i njihovih pasa kako ne bi psi koji se njuškaju ponjušili Bobija po nezgodnom mjestu, pa sam nazvala muža nadajući se nekom njegovom pametnom prijedlogu.
– Odi u neki salon, pa zamoli da ga operu i plati im duplo, kaže.
Je, baš nas čekaju, sad u petak u pet, uopće se ne trebamo naručivati. Nije se posebno uzbuđivao jer nije ni vidio kako Bobi izgleda, pa mi je jedina utjeha bila čekati. A koga ili što, ne znam. Meni je iz nekog razloga sve to bilo smiješno.
Bobi i hidrant
Možda iz očaja, možda iz histerije, možda iz ljubavi prema psiću koji ovoga puta nije ništa kriv, ali smješak nije silazio s mog lica. I onda, kao da sam ga nekom magnetnom silom pozvala, na vrhu Cmroka ugledam spasenje.
Vodoopskrba Zagreb, puni se na plavi hidrant.
Dečki, volim vas.
Mama, nećeš valjda.
Ne, neću.
Cure su se diskretno udaljile do obližnje klupice praveći se da me ne poznaju.
- Mama, please nemoj, još jednom su zavapile iz daljine. To mi je tek bilo smiješno.
Cure, pa to nam je jedina šansa.
– Bok dečki – veselo sam pozdravila.
– O, glumica – jos veselije uzvratiše.
– Dečki, moj pas je imao malu nezgodu, kažem, i zarotiram Bobija da vide o kojoj se vrsti “nezgode” radi.
– Kad napunite kamion na taj hidrant biste li bili tako ljubazni pa taj šmrk tj. crijevo nježno usmjerili pod rep moga malog, slatkog, neodoljivog psića?
To crijevo je imalo promjer bar 30 cm, dakle cijeli pas može u njega stati.
No, nismo tu da biramo.
– Nema problema, gospođo, baš se zaljepilo, uh da. Siromah, valjda se dugo mučil, pa nije više imal snage, pa se sjel i pritisnul ga.
Je, tak je bilo, kažem prepuna ljubavi prema Bobiju, ali i prema mojim spasiocima.
Kakvi fini, empatični dečki, pomislim.
Nakon što su napunili kamion, na red je došao Bobi. Spretno sam ga uhvatila za rep, jednom rukom i za ogrlicu drugom, kako ne bi pobjegao.
Dečki su smanjili mlaz iz šmrka tako da je je voda jedva curila, na što sam ja rekla kako cijenim njihovu nježnost, ali da ako mogu, malo pojačaju taj mlaz.
– Bude ga odnijelo niz breg– veli moj simpatični vodoopsrkrbljivač – strah me, gospođo.
– Ma neće, držim ga ja, sam vi pojačajte. Pritom Bobi uopće nije pokazivao naznake neugode, dapače.
I tako, u dvije sekunde naš Bobi je blistao, a njegova guza bila je čista kao suza.
Romantična komedija
Zahvalila sam dečkima, mahnula im na odlasku i ponosno požurila curama pokazati našeg okupanog psića, a one su mu potrčale u zagrljaj. Ta me scena neodoljivo podsjetila na neku romantičnu komediju nedjeljom u poslijepodnevnom terminu.
- Mama, najbolja si.
- Kaj se mi poznajemo? – prasnula sam u smijeh. I one, to je tako kod nas.
Kako se sve lijepo riješilo, samo od sebe, pomislim. Da je bar uvijek tako. Sretne smo se vratile doma, a naš psić je dobio zasluženu poslasticu. Ne koru od banane, naravno, makar bi njega to najviše veselilo.
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
