Pravo otriježnjenje, ali i životno osvježenje nastaje tek kad shvatiš da nitko neće doći. Nitko da te spasi ili da ti kaže kako ćeš dalje ili da ti prstom pokaže gdje je pravi, a gdje krivi put. Nema te osobe koja će ti pokazati koga da na tom putu izabereš za suputnika kako bi ti bilo lakše.
Sve su to misli koje nas kroz život zaskoče kad smo najmanje spremni i onda se ogledavamo sa svih strana, očekujući da će netko stići i priišapnuti nam odgovor na uho baš poput one drage učiteljice u osnovnoj školi čiji smo bili miljenik ili miljenica. E, nje nema ovdje, a nema je ni da te odmah iza datog odgovora mirno i blago pogladi po kosici i kaže, vidiš da znaš, samo te trebalo malo podsjetiti. Kako bi bilo lijepo da je neka takva predraga osoba uvijek uz nas, kroz cijeli život, zar ne?!
Lekcije o sreći
Međutim, lekcije se ne uče na takav način, i uz stalno šaptanje. Vrlo često život nas postavi pred zid „srama“ gdje nema prostora da itko progovori riječ, a kamoli da baš tebi prišapne pravi odgovor. Život voli humor, a satiru pogotovo, i kad-tad baš ti dođeš na red kao glavni lik u toj predstavi bez inspicijenta
Tako je i sa srećom. Našali se ona često s nama dok god čvrsto ne uhvatimo uzde u svoje ruke. Ona poput poslušnog učenika slijedi svog učitelja i ne propitkuje pravac kretanja, ni zašto je nešto ovako ili onako, jednostavno poštuje ono što se od nje zatraži.
Tako sam i ja, nakon dugih traganja za svojim sretnim trenucima, shvatila da ukoliko sama ne ulovim sreću u svoje ruke i krenem njome upravljati kao mentor sa svojim studentom, nikada neću doseći ono što želim i da će mi život proteći u trčanju ispod duge.
Ne mogu reći da je ta odluka došla iz nekog strateškog promišljanja, analiziranja i stvaranja ideje koja će nositi pobjedničku medalju, već naprotiv, apsolutnog popuštanja svih konaca iz svojih ruku, pa neka bude što god bude. Ako treba tonuti, neka potonem!
Lovila bih ja te puštene konce s vremena na vrijeme poput kakvog utopljenika koji se želi primiti za nešto što će ga izvući na površinu iz uzbrkanog mora, nesvjestan da može plutati i da će ga samo more kad tad izbaciti na obalu, bez nekog uloženog napora. Ali, teško puštamo navike, stare obrasce ponašanja, naučene savjete od nekih prošlih vremena koji danas više nisu ni za muzej, a kamoli za prvu pomoć. Zbog tih prastarih, teških, a opet poznatih spona borimo se s puštanjem, dok krila koja su spremna za poletjeti držimo stegnuta tim istim konopcima.
Opuštenost jest sreća
Ipak, kao i za sve drugo, potrebna je vježba i malo pomalo, ruke postaju sve opuštenije, ukočenost popušta, a um počinje uviđati kako se sve događa bez naše upletenosti. Počinjemo shvaćati da život ide i bez nas, da oblaci plove nebom, da nakon dana dolazi noć i ponovno dan, da ljudi idu na posao i s posla, da ujutro piju kavu u kafićima, i sjede, i pričaju, iste ili različite priče, i s nama i bez nas…
Opušenost koja više ne kontrolira, ne traži nikog tko će pokazati put, tko će reći kuda ići, tko će reći smije li se ili ne nešto reći, vidjeti, učiniti, to je opuštenost koja drži sreću u svojim rukama, i vlada njome, ne držeći nikog i ništa.
Opuštenost jest sreća, i sreća jest opuštenost, sada i ovdje, s nekim ili ničim. Samo ja i sreća u meni. Opuštena kao i ja koja sam je spoznala tek puštajući je da ode. Došla mi je sama i ne želi od mene nigdje.
Zaprati Danijela Lončarić motivator na njezinom Instagram profilu
Ne sudite, kako ne bi i vama samima bilo suđeno
Ti si svoja najveća investicija, brini o njoj pažljivo!
Priča o suncu i vjetru i teškom kaputu
