Kako se čarobni broj 40 bliži u našem životu, počinjemo shvaćati da je život nešto više od beskrajne hrpe rublja i djece koja se zabavljaju sa svojim aktivnostima. Uporno živimo tako da sebi dajemo nešto izvan sebe. Najprije fakultet koji smo izabrali. Zatim, naši prvi poslovi. Onda naši supružnici i naša djeca.
Potrošili smo toliko vremena i energije na druge, pokušavali dokazati naše postojanje, da smo na tom putu zaboravili na sebe. Bez obzira na obaveze, imali jedno ili više djece, uvijek bismo trebali odvojiti vrijeme za sebe.
Vrijeme za sebe
Kad postanete majka često posegnete za raznim časopisima u kojima vas savjetuju kako je potrebno odvojiti vrijeme za sebe dok beba spava. Često se i smijemo takvim natpisima, misleći kako to pišu oni koji očito nisu imali djecu. Kad beba spava, obično smo zauzete sitnicama koje se nisu mogle obaviti kada je beba bila budna. Hrpa suđa u sudoperu. Planine rublja koje treba ispeglati. Vrijeme koje bi trebalo biti rezervirano samo za nas nije nam tog trena u fokusu, jer toliko toga moramo obaviti u tom času dok naše dijete drijema. Dakle, dajemo. Dajemo više nego što shvaćamo.
A onda, iznenada, hrpe suđa su se smanjile. Planine prljave odjeće pretvorile su se u hrpice. Kuhanje večere za jednu osobu ili dvije postalo je naša nova stvarnost. I tek tada shvaćamo da dajemo svima osim nama samima.
Dođe tako čarobni dan kada gledamo oko sebe i nema igračaka koje treba pokupiti. I konačno shvaćamo da smo sami odgovorni za sebe. I možda su oni članci koji su govorili da odvojimo vrijeme za sebe bili u pravu, jer što sad? Kome se sada mogu dati?
Čarobne četrdesete
Oko 40-e počinjemo gledati prema unutra. Počinjemo se pitati što su naše strasti i koje interese imamo. Vjerojatno smo odvojili neko vrijeme za stvari u kojima smo uživali tijekom posljednjih nekoliko godina, ali više da bismo izbjegli ludilo naših kućanstava nego što je to bila stvarna strast zbog koje je naše srce pjevalo.
Počinjemo postavljati pitanje: što da radim sada? Sada kada možemo učiniti sve što želimo učiniti, jer više ne moramo brinuti za djecu niti se misliti što ćemo kuhati za večeru. Zbunjeni smo. Tko sam ja? Što me inspirira? Što čini da se moje srce smiješi?
Moramo pronaći odgovore. Tražimo odjeljak za samopomoć u knjižari. Imamo sastanke s životnim trenerima ili terapeutima. Počinjemo se upuštati u otvorene i duboke razgovore s prijateljima.
Ono što vidimo unutar sebe ponekad nas plaši. Ta snažna želja da postajemo svjesniji onoga što nas inspirira je veća nego što smo si ikada dopustili. Neki od nas se ljute na sebe jer su sve ove godine zapostavljali svoje strasti. Neki od nas su se uplašili koliko je ta želja jaka. Neki od nas nemaju pojma koje su uistinu njihove strasti.
Vrijeme buđenja
Ljudi koji nas promatraju sa strane mogli bi reći da je to kriza srednjih godina, a ne buđenje. Čak i mi sami to možemo nazvati krizom, a ne buđenjem.
Kriza se definira kao nestabilna ili čak opasna situacija – a mi se možda osjećamo nestabilno u svijetu koji smo tako dobro poznavali, u svijetu u kojem smo shvatili sva pravila i rasporede.
Čini se da se sve to mijenja preko noći. Probudimo se tim čudnim osjećajima koje doživljavamo. Počinjemo prepoznavati ili postajati svjesni nečega što se vrtloži u nama. Nešto duboko i stvarno unutar nas. Osjećate se živo. Osjećate se kao da ste se probudili iz nekog dubokog sna, u kojem niste ni znali da ste bili. Osjećate svoje želje i strast.
Sve se to događa oko te čarobne 40-e. Možda su 40-e nove 20-e. Možda s 40 godina postanemo svjesni da smo važan dio društva i otkrivamo darove koje imamo ponuditi. Pronalazimo mekše načine kojima društvu dajemo do znanja da imamo nešto za ponuditi… Sebe.
Postajemo na neki način sebični prema mlađoj generaciji i našoj djeci jer konačno odvajamo vrijeme za nas. Više ne osjećamo potrebu za upravljanjem striktnim rasporedom. Sada, kada idemo na tečaj joge ili odemo u knjižaru, doista to radimo radi uživanja, a ne radi bijega. Svjesni smo svih mogućnosti onoga što imamo i tko smo.
Sada smo spremni odvojiti vrijeme za sebe, na što su nas upozoravali u raznim časopisima. Spremni smo na čaroliju koju donose 40-e.
Trebalo mi je 40 godina da naučim ovih 40 lekcija
60 nijansi zrelije: savjeti 60-godišnjakinja 30-godišnjakinjama
Jane Fonda zna kako živjeti punim plućima i u zreloj dobi
