Život u okovima napadaja panike

Jutro je. Budim se u nadi da će današnji dan proteći u miru. Nadam se da će baš ovaj dan proći bez ijednog napadaja panike. U glavi tisuću misli, javite ih cijeli roj.

Kako ću danas izdržati na poslu?

Što ako me napadaj uhvati u tramvaju?

Što ako ovaj put padnem u nesvijest?

Kako ću preživjeti još jedan dan?

Kojim putem ići da ih izbjegnem?

Uz ova pitanja dolazi još tisuću novih i to samim otvaranjem očiju. A tek je jutro. Što će biti do kraja dana.

Centimetar po centimetar

Idem polako, korak po korak, tako su barem rekli. Baby steps, centimetar po centimetar. Znam sve metode disanja, udah – izdah. Hoće li to danas u gužvi pomoći? Što ako ne pomogne? U pozadini je veliki strah. Bojim se… Pada, pogleda drugih ljudi, nesvjestice, znojenja, onog prokletog osjećaja da nisam ok iako je oko mene kao sve ok.

Izlazim iz stana, sigurnog utočišta. Nakon pola sata jutarnje pripreme, jednom moram izaći. Čim se počnem spuštati niz stepenice, počinje i lupanje srca. Već počinje, a još nisam ni izašla. No, ne odustajem. Idem dalje. Izlazim na ulicu. Osjećam da uopće nemam kontrolu nad svojim tijelom. Noge kao da hodaju same od sebe, srce suludo jako lupa, dlanovi se znoje, vid mi se muti, pola toga više ne vidim jasno, ali znam da se nekako moram “dovući” do tramvaja.

Pokušavam disati, pratim si korake dok hodam, vraćam se u “sada i ovdje”. No, sve je to teško i kao da uopće ne pomaže. Strah u tom trenutku postaje još veći, ali prošla sam već pola puta do tramvaja. Unutarnji glas govori mi da mogu još polovicu. Nema smisla pobjeći natrag u stan jer ću opet morati van.

Kontakt sa stvarnošću

Već poluiscrpljena, umorna od toliko toga u glavi i borbe u tijelu, dolazim do tramvajske stanice. Jutro u 7h znači da će tramvaji biti puni. Kako ući, gdje stati, što ako ne uspijem izaći van u toj gužvi? Propuštam jedan tramvaj, pa drugi, u treći znam da moram ući. Ulazim brzinom munje da spriječim napadaj prije ulaska. U toj gužvi čvrsto držim svoju vrećicu da imam barem nekakav kontakt sa stvarnošću dok lebdim u tom strahu od novog napadaja.

Srce lupa ubrzano, na to se više ni ne obazirem. Više me muči taj neki lebdeći osjećaj u glavi i slabost u nogama. Sve mi se ljulja, no uskoro izlazim van iz tog tramvaja pa će biti bolje. Evo, izašla sam. ‘ajmo dalje. Prelazak u drugi tramvaj, pa još pješice do posla, a gdje je još kraj dana. Dan je tek počeo, a ja više nemam snage za ništa. Još me čeka posao, vraćanje kući, i sve dodatne aktivnosti poput odlaska u poštu, banku i sl.

Strah od straha

Ovo je samo sat vremena života provedenih sa senzacijama i mislima koje se manifestiraju kao jaka anksioznost i napadaj panike. Osobama koje imaju ovaj probelem dani postaju puko preživljavanje, gubi se radost, spontanost, jednostavno se gubi život. Malo po malo osoba izbjegava sva mjesta na kojima bi se mogao napadaj mogao pojaviti ili bilo kakva senzacija vezana uz to. Počinje se javljati i strah od straha. Vjerujući da će napadaj kad tad opet doći, na kraju se sve senzacije vezane uz napadaj panike i pojave i to kada se najmanje nadate.

Napadaji panike su možda došli “preko noći”, no neće nestati preko noći. Vrlo je vjerojatno da su prethodne godine bile plodno tlo za njihov nastanak. Sva iskustva koja ste skupljali tijekom djetinjstva i odraslog života utječu na razvoj napadaja panike.

Tijelo vrišti “Upomoć!”

Drugim riječima, napadaj panike je poziv kojim vaše tijelo vrišti upomoć. Kada svjesno ne čujete to vrištanje, vaše tijelo vrlo mudro razvije jak alarm kojim se morate trgnuti. Prvi korak je naravno da radite na samim napadajima jer u njima leži srž problema, no pomalo kako ponovno “stajete” na svoje noge,možete ići i dublje. Ići dublje znači ući u samu bit navedenog problema, kao što je puštanje i prepuštanje, rad sa kontrolom, potisnute ili zamaskirane emocije, nesvjesni bijeg u napadaje panike zbog bolne sadašnjosti, strah od promjene, gubitak voljene osobe i sl.

Naučiti vjerovati svome tijelu jedan je od najvećih izazova tijekom ovog procesa. Tijelo je nesvjesni um koji vas je i doveo do napadaja panike kako bi vas trgli iz ustajale svakodnevice. Polako upoznavajući svoje emocije, tijelo, kontakt s tlom, disanje, puštanje u trenutak otvorit će vam potpuni nova vrata vašeg života.

Važan je fokus

Kada se fokusirate na ono što vrišti u vama, napadaji panike spontano nestaju. Vaša tuga, ljutnja, bol, gubitak, nemir, loša veza više ne moraju vrištati kroz napadaje panike jer ste ih počeli svjesno prorađivati.

Iako zvuči paradoksalno, ponekad upravo napadaji panike spašavaju život na način da vas toliko poljuljaju tako da morate nešto promijeniti. Bilo puštanje bolne prošlosti koju nikada niste pustili, veze u kojoj ste duboko nesretni, posao u kojem se ne vidite ili nešto četvrto. Osim što vas usporavaju, “tjeraju” vas da se okrenete svom unutarnjem svijetu i otkrijete što se sve tamo nalazi, a do tada to niste imali snage vidjeti.

ČITAJTE I OVE ČLANKE:

Napadaji panike: uzroci, simptomi i liječenje

Oprez, napad panike dolazi bez upozorenja!

Tjeskoba i kako je se riješiti

Marta Kravarščan

Neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, TA savjetnica / Put promjene, www.psihoterapijaisavjetovanje.com