Vrijeme potrebno za širenje trača internetom, srazmjerno je točci presjeka svih komunikacija korisnika i ukupnog broja korisnika koji komuniciraju podijeljeno s vrijednošću protoka informacija. Zvuči komplicirano, ali je istinito. I utemeljeno. Naime, riječ je o jednadžbi koju su postavili znanstvenici rimskog Informatičkog fakulteta La Sapienca, uz pomoć američkih matematičara. Povod za ovo zanimljivo istraživanje bio je utvrditi kolika je moć Interneta odnosno društvenih mreža: twittera, facebooka, kao i blogova, pri širenju glasina.
Istraživanje je pokazalo kako trač može obići svijet za manje od jedne minute.
Pozornost javnosti nakon objave ovog zanimljivog otkrića bila je tolika da je rezultirala i izlaganjem sudionika istraživanja na simpoziju prestižnog Cambrigea. Talijanske novine Corriere della Sera, na čijim je stranicama prvo objavljeno ovo istraživanje, napravile su zanimljivu usporedbu. Usporedili su brzinu kojom je Tiger Woods pao u nemilost zbog svoje skandalozne ljubavne veze s brzinom kojom je, preko Plutarha, u povijesti zabilježena Ciceronova paljba o Cezarovoj seksualnosti, a što se, naime, dešavalo oko 150. pr. Kr..
Ali, nije tu kraj istraživanjima. Psiholozi s američkog sveučilišta u St. Louisu ispitivali su koliko su ljudi, koji se bave tračevima, sretni. Tijekom četverodnevnog ispitivanja sedamdeset devetoro mladih, došli su do saznanja kako su ipak! sretniji oni koji vode razgovore o onome što je njima važno i što uključuje najveća osobna saznanja. Naprotiv, oni koji su se bavili tračevima poslije izvjesnog su vremena osjećali duboko nezadovoljstvo.
Ponovimo ovo:
Oni koji se bave tračevima, nakon nekog vremena osjećaju duboko nezadovoljstvo.
No, što je, ustvari, trač?
Prema definicijama naših jezikoslovaca, trač je sitno ogovaranje, brbljanje o bezazlenim svakodnevnim temama, olajavanje ili trendy – gossip. Zato postoje trač rubrike, trač novine, trač portali i ono omiljeno, trač partije. I naravno, trač babe.
Postala je to uobičajena forma razgovora na koju više nitko ne obraća pažnju, svakodnevno razmatranje društvene kronike. Niti ne primjećujemo ga. Često njime veličamo sebe i svoj značaj nauštrb nekog drugog, razmećemo se samo nama znanim informacijama i očekujemo zadivljene poglede onih koji/koje nas slušaju. I koketno odmahujući rukom govore “Ma, daj…ne vjerujem”, očekujući još, nastavak trača. No, ono što je definitivno najvažnije, kada ga već ne možemo izbjeći – bili s ove ili s one strane trača, bezopasan je! A može biti zabavan. Mislimo na onaj svakodnevni, domaći, trač vulgaris. A onaj osvetnički, čiji je cilj nekoga iscipelariti, u potpunosti ga srozati na svim mogućim ljestvicama i po svim mogućim parametrima, može biti i opasan. Tu prestaje definicija “sitno ogovaranje” i počinje zloba, licemjerje, prijetnja, osvetnički pohod… koji često može dovesti do prijetnji, nasilja i ozbiljnih psihičkih posljedica.
Stoga je ova vrsta društvene aktivnosti osobito opasna u dječjoj, školskoj dobi, kada je potreba za osobnim isticanjem i nametanjem kroz omalovažavanje drugih, osobito izražena. I vrlo često ovakva neugodna iskustva tračem istraumatiziranih mladih osoba u razvojnoj fazi i fazi formiranja ličnosti, ostavljaju posljedice i uvjetuju ponašanje tijekom cijelog života. Ukoliko kod svog djeteta prepoznate simptome neuobičajene povučenosti i nedostatak školskih prijateljstava, porazgovarajte s njim. Jako je važno.
Trač najčešće ima više veze s osobom koja ga prepričava, nego s onom koja je tema trača. Mnogim ljudima tračeraj služi kako bi se dodatno istaknuli, kako bi sočnim pričicama zabavljali društvo u kojem se nalaze i još, pritom, izazivali salve smijeha i na taj način poticali dobru zabavu. A sam autor i pripovjedač trača smatra da se na taj način sebe uzdiže iznad osobe o kojoj priča. I da je njegov značaj u društvu veći i važniji u odnosu na ostale. Ovdje već zadiremo u temu “ego”, no to je priča za sebe koja zahtijeva puno veći i samo svoj prostor.
Ako trač promatramo iz perspektive religija, sve ga osuđuju. Poneki i samo njegovo slušanje, a pogotovo prepričavanje ili pokretanje trač lavine, smatraju i grijehom. Znači, grješnici dragi, pripazite malo i smanjite doživljaj, bez obzira koliko vam bilo na vrh jezika i koliko god željeli izbrbljate nešto za što i sami znate da nije ni lijepo, ni dobro, ni potrebno. A kako bi se obuzdali, ponekad je dovoljno samo se staviti u kožu onoga tko je predmet trača i tko (nam) je danas na tapeti!
Trač je moćan onoliko koliko smo mi slabi.
Josepha Epsteina, konzervativni američki esejist i urednik napisao je knjigu u originalu nazvanu “Gossip”, kod nas prevedu kao “Trač”. Knjiga ima i podnaslov, Nimalo trivijalna potraga, kojim se ukazuje na ono što nam J. Epstein ima za reći o dubljem značenju trača, kao zabavi lakomislenih i besposlenih ljudi, prepunih predrasuda.
“Drugi ljudi najzanimljivija su tema na svijetu”, piše Epstein. “A novac drugih pak, druga je najzanimljivija tema tračanja. Zbog toga razgovaramo o lošim brakovima prijatelja, ekstravagantnim životnim navikama članova šire obitelji, seksualnim eskapadama poznanika – samaca. Većina tračeva za temu, naime, ima “sumnjivo” ponašanje. Pomalo neočekivano, ogovaranje je upravo jedno od oružja kojim se zabludjele članove zajednice vraća u stado, jer već je prijetnja tračem ponekad dovoljna da ljude vrati u red.”
Zanimljivo je kako Epstein smatra da su “muškarac ili žena koje ne zanimaju tračevi vjerojatno impresivne ličnosti, barem u smislu ustezanja, no istodobno im nedostaje i znatiželje, ne zanima ih dovoljno ljudska priroda, ne reagiraju na začudnosti života i time su, zapravo, uskraćeni”. Smatra i kako “trač ima i svoju drugu, “dobru” stranu, kako je on dio “karakterne analize” ljudi koje poznajemo, kao i onih koje ne poznajemo dobro, ali se kreću u našem krugu poznanika. Takav trač naziva se privatnim tračem i to je ogovaranje u najčišćoj formi.”
Trač ima više veze s osobom koja ga prepričava, nego s onom koja je tema trača.
A sam trač Epsteinu definirao kao situaciju u kojoj “jedna osoba prepričava drugoj ono što treća ne želi da se zna. Treba ga razlikovati od glasina, koje su “manje detaljne, a više općenite, raspršenije, manje osobne u sadržaju”. Glasine mogu dovesti do trača, i trač može osnažiti glasine, no nisu isto. Trač donosi detalje i govori se odabranoj publici, a naravno, može biti i lažan.”
“Trač je”, nastavlja dalje autor, “oduvijek najbolje tlo nalazio u malim, zatvorenim sredinama, iako je pojavom interneta prešao na sasvim novu razinu. Cijeli je svijet postao jedno globalno selo, pa se i tračevi šire poput vatrene stihije. Smisao trača trebala bi biti i zabava, no trač je danas, barem kad su u pitanju javne i poznate osobe, često vrlo maliciozan.”
Kao odličan primjer nove profesije u svijetu medija i komunikacija, Epstein navodi najpoznatiju i najznačajniju tračericu na svijetu, novinarku i urednicu Tinu Brown (Tatler, Vanity Fair, The New Yorker, Talk, The Daily Beast). U svim medijima u kojoj je svoj raskošan talent stavila na raspolaganje čaroliji trača, Tina Brown pokazala se kao osoba s “jakim osjećajem za to što ljudi žele i s velikom sposobnošću da im to i osigura”.
“Njezina je velika vještina što ohrabruje fundamentalnu neozbiljnost kod svojih čitatelja. Ozbiljnost zahtijeva, logično, ozbiljan napor, proučavanje materije, ponekad zahtijeva i zauzimanje bolne, obično moralne pozicije, a ponekad sve to zna biti i pomalo dosadno. Tina Brown navija za zabavu, što nije protuzakonito, no trebalo bi biti prepoznato kao ono što uistinu jest – obična distrakcija. Cilj Tine Brown, iako ona toga možda i nije svjesna, jest razapinjujuće bolno stanje u kojem je sve pomalo zanimljivo, a ništa uistinu važno”, komentira Epstein.
“Povijest ogovaranja nikada nije napisana… No, ako bi je trebalo ukratko prikazati, trač je počeo kao intiman i osoban čin koji se najčešće odvijao između dvije osobe, da bi, napretkom izdavaštva, ubrzo postao javan, čak posao u kojem muškarci i žene zarađuju za život kopajući tračeve za masovnu publiku”, zaključuje Epstein.
A mi zaključujemo kako je razgovor temeljna društvena kategorija, kako sitan trač može biti bezazlen i kako bi tu trebao biti kraj. I članku i zabadanjima u tuđi život.
