Jeste li ikada bili u odnosu i silno se trudili da uspije, iako su svi pokazatelji govorili da je taj odnos osuđen na propast? Ako jeste, vjerojatno vam je ovo dobro poznato iskustvo. Postoje partneri (ili partnerice!) od kojih ne odustajemo čak i kada je sve toliko očigledno svima oko nas, ali nama – ne. Ovo se posebno odnosi na situacije kada pokušavate ostvariti vezu s disfunkcionalnim partnerom. To su prvenstveno sljedeće osobe: narcisoidni tipovi ličnosti, emocionalno i/ili na neki drugi način nedostupni partneri ili ovisne osobe.
“Bit će bolje.”
“Ako napravim još samo ovo, možda…”
“Pa, mogu mu (joj) joj dati još jednu priliku, nije to toliki problem.”
“Mora shvatiti da sam ja najbolja (najbolji) za njega.”
Taj “možda” i “samo još ovaj put” je samozavaravanje. Nikada nije još samo ovaj put. Žene su sklonije nadanju, vjerovanju u bolje, čekanju, ali i patnji i žrtvovanju radi druge osobe. Problem je u ideji koju nosite u glavi. Vašoj iluziji da ćete svojim ponašanjem (utjecajem) uspjeti promijeniti drugu osobu. Što god mi pokušali učiniti, druga strana će opet napraviti po svome. Na kraju krajeva, jedino na koga možemo utjecati smo mi sami, sve drugo je čista iluzija. Osobi možete ponuditi pomoć i savjet, no uvijek se svatko mijenja isključivo radi sebe.
Zašto je toliko teško odustati i kada je vidljivo da veza neće uspjeti?
Na ovo pitanje odgovor daje pogled u prošlost. Dok smo maleni, roditelji nam pružaju najvažniji uzor. Ovisni smo o njihovom odobravanju, pažnji i ljubavi. Silno se trudimo da nas vole i da nas ne napuste emocionalno ili fizički. U našim očima, oni su junaci, bez obzira kakvi bili. Dijete će sve učiniti kako bi zadovoljilo roditelje. Zamaskirati svoje osjećaje, potisnuti svoje potrebe, želje, sputavati svoje tijelo, sve što roditeljima smeta ili što oni ne odobravaju. Ako je roditelj bio disfunkcionalan, odnosno nije dobro zadovoljavao djetetove potrebe, zrcalio djetetove osjećaje i njegovu prisutnost, tada to može ostati u dječjoj psihi kao “Nisam dovoljno dobar/a.” “Moram biti drugačiji i bolji.”
Ova uvjerenja se mogu protezati sve do odrasle dobi i tamo utjecati na daljnje postupke. Kao odrasle osobe izabiremo osobe koje nam ne mogu ili ne žele pružiti ljubav, povezanost i pažnju, no jedan dio nas vjeruje da će nam jednom baš ta osoba to moći pružiti. Samo moramo biti dovoljno uporni i strpljivi. To dolazi iz našeg unutarnjeg djeteta koje i dalje ne može shvatiti da su mama ili tata bili takvi kakvi su bili te da se vrijeme ne može vratiti, kao ni ispraviti njihovi postupci.
“Sve ću učiniti samo da se vrati.”
“Sve” se odnosi na sva ona ponašanja koja koristimo ne bi li zadobili toliko željen osjećaj ljubavi, osjećaj da smo nekome važni i osjećaj posebnosti. Zapravo sve one osjećaje od roditelja koje nismo dobivali u djetinjstvu. Odrastenjem odustanete od roditelja, ali tu nezadovoljenu potrebu prebacite na potencijalnog partnera.
“Ako ga pustim, nikada više neću osjetiti ovaj osjećaj.”
Igrači se mijenjaju, naš odnos prema njima – ne
Ponašanja koja koristite kako bi došli do nesvjesnog cilja možete ponavljati s jednim partnerom ili u svakoj novoj vezi. Poput igre: igrači se promijene, ali sve drugo ostaje isto. Odustajanje ne dolazi u obzir, ipak mora postojati neki način da drugoj strani objasnite koliko vam je stalo. Ako već niste uspjeli promijeniti roditelje, mora postojati način da to učinite sa partnerom. Ovdje je Sigmund Freud uveo pojam repetitivna kompulzija, odnosno ponavljajuća ponašanja koja koristimo kada ne možemo pustiti partnera i kako bi proigrali traumu ili neku davnu emocionalnu povredu:
~ stalni pozivi upućeni partneru
~ kontrola partnera na društvenim mrežama
~ razmišljanje o tome gdje je i što radi (čak i kada je odnos odavno završio)
~ mijenjanje sebe kako bi uspjeli postići da vas partner napokon zavoli
~ nadanje da ćete biti zajedno (iako činjenice u stvarnosti govore drugačije)
Sve dok gajite nadu da možete popraviti vezu koja ne funkcionira, sprječavate frustraciju, napetost, bol, nelagodu, konflikt u sebi te moguću sakrivenu depresiju. Iz tog razloga, uslijed prekida veze ili odlaska partnera, može se pojaviti jaka tuga, depresija, napadaji panike i sl.
Kako dalje?
Nakon što shvatite da ste sve probali i da neće biti bolje, slijedi istinsko otvaranje očiju. Tada se u vama može pojaviti cijela bujica emocija, od krivnje, tuge, povrijeđenosti, ljutnje do krize što i kako dalje. Zaista, ponekad osjećaj može biti toliko jak da ni ne znate što osjećate u datom trenutku. Zbrka i magla koja vam se tada pojavljuje u tijelu i glavi, djeluje zastrašujuće. No, ako si date vremena “magla” će se s vremenom razići i tada stvari postaju jasnije. Jedan čas možete osjećati jaku tugu, pa krivnju, a već drugi trenutak ljutnju. Situacija “ovdje i sada” je potaknula sjećanja od “negdje i prije”. Sve ono što je bilo potiskivano, počinje najednom izlaziti. Kao dugo uspavani vulkan koji počinje eruptirati. Sve što se pokušavalo zadržati pod površinom i zadržati na nesvjesnoj razini, počinje izbijati i silovito izlaziti.
Žene su sklonije nadanju, vjerovanju u bolje, čekanju, ali i patnji i žrtvovanju radi druge osobe.
Sav fokus koji je bio na partneru i samoj vezi, odjednom se premješta na vaš unutarnji svijet. Tamo se odjednom može pojaviti velika rupa, praznina, samoća i osjećaj usamljenosti. Praznina može biti putokaz za daljnji razvoj vaše duše. Potrebno je zaviriti u stranice svoje prošlosti i vidjeti jeste li zanemarili onu djevojčicu ili dječaka koje ste ostavili iza sebe tijekom odlaska u svijet odraslih.
Kako se to dijete osjećalo?
Što je sve željelo?
Osjeća li se voljeno, napušteno, zaboravljeno, nevidljivo?
Koje vam slike dolaze kada se prisjetite svog djetinjstva?
Ili je sve ostalo duboko potisnuto?
Povezanost s unutarnjim djetetom
Povezanost s unutarnjim djetetom može riješiti mnoge probleme koje imate u odrasloj dobi, od odnosa s ljudima, do vlastitih unutrašnjih konflikata. Svatko od nas u sebi ima odraslu osobu i malo dijete iz kojeg je narasla ta odrasla osoba. Susrela sam puno odraslih ljudi koji su zapravo i dalje živjeli svoje djetinjstvo. Naše unutarnje dijete teško odustaje od nedobivanja ljubavi od potencijalnog partnera kojeg odabere.
“Neću preživjeti ako me ostavi.” To je rečenica koja upućuje da se vaše unutrašnje dijete boji da neće preživjeti ako opet bude povrijeđeno. Odrasla osoba svakako može preživjeti, ali dijete u toj ranoj dobi nema razvijene mehanizme samo se nositi s teškoćama i povredama. Ključ ponekad leži u tome da prvo trebate dati ljubav svom unutrašnjem djetetu, zajedno s njim otpustiti svoje povrede iz prošlosti i time započeli ostvarivati odnos sami sa sobom. Taj odnos je ono što ćete imati cijeli život, prije svih drugih veza. Upravo kada u terapiji dotaknemo unutrašnje dijete, počinje čudesna promjena u samoj osobi.
Nosite li svoju autentičnost ili lažnu masku?
