Način na koji roditelji odgajaju djecu direktno je povezan s izgradnjom psihičkih struktura i tipa osobnosti djece. Još u prvoj polovici 20. stoljeća, psihoanaliza odraslih uvjerljivo je pokazala kako odrasli koji kao djeca nisu dobili dovoljno ljubavi, postaju neurotične osobe. Nastale su nove smjernice: Djeci morate pokazivati ljubav. Nemojte ih traumatizirati prikraćivanjem ljubavi. ALI…
Voljeni i sretni
Prateći savjete o suvremenom odgoju djece, a u cilju očuvanja i unaprjeđenja dječjeg mentalnog zdravlja, roditeljima je postalo najvažnije kako se njihovo dijete osjeća. Kako bi roditelj osjetio da je dobar roditelj, njegovo dijete se stalno moralo osjećati voljeno i biti sretno. Zato su se roditelji počeli truditi i uvjeravati djecu da su jako voljena, omogućujući im samo pozitivne doživljaje i iskustva.
Ljubav ne može pokvariti dijete, ona je potrebna. Kvari ga ono čega često nema u ovom pristupu, a to je discipliniranje.
Poslije nekoliko desetljeća takve prakse, počeli smo uviđati kako nije nužno da će takvo dijete postati sretna odrasla osoba. S razočaranjem smo shvatili da ta druga formula – “sretno” dijete, nesretna odrasla osoba – nije samo moguća, već je i najvjerojatnija. Prava sreća je jedno, ali, nazovimo to u ovom slučaju razmaženo dijete i prezaštićeno dijete, nove su patologije i rezultat tog novog pristupa.
Razmažena djeca usprkos visokoj inteligenciji, izrastaju u nesocijalizirane osobe koje ne žele odrasti, sebične su i narcisoidne, slabo kontroliraju svoje impulse i sklone su nasilju. Nadalje, usprkos svojim talentima nemaju radne navike, pa su i neuspješni i zbog toga dugo ostaju u dugogodišnjoj simbiozi i vezi sa svojim roditeljima. Pa čak i kada zađu u svoju četvrto ili peto desetljeće.
Za razliku od njih, prezaštićena djeca su vrlo pasivna. O sebi misle da su nesposobni, boje se svijeta oko sebe koji doživljavaju kao opasno mjesto, zbog čega su također u simbiozi s roditeljima ili dominantnim partnerima.
Popustljivi roditelji
Kako to da ljubav izaziva poremećaj? (Krivi izraz). Ljubav ne može pokvariti dijete, ona je potrebna. Kvari ga ono čega često nema u ovom pristupu, a to je discipliniranje. U želji da stalno usrećuju vlastitu djecu, roditelji su počeli izbjegavati ulaziti s njima u konflikt, postali su popustljivi.
Naučili smo kako su djeci podjednako potrebni i ljubav i discipliniranje. Na osnovu toga što zna da je voljeno, dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, shvaća da je važno ljudsko biće. Discipliniranje je ono što omogućuje socijalizaciju i razvijanje različitih radnih navika, poštivanje zabrana i granica.
Discipliniranje podrazumijeva konflikt djetetove želje i roditeljeve volje. To je, ustvari, neizbježan konflikt biologije i sociologije. Kako je cilj roditelja socijalizirati dijete, on je taj koji u tom konfliktu treba prevladati. Popustljiv odgoj pokazao je koliko je pogubno za razvoj djetetove osobnosti i njegovu sudbinu kao odrasle osobe.
Mi roditelji trebamo se podsjetiti kako nam je glavni zadatak djecu pripremiti za samostalni život u ljudskom društvu, kako bi ona sama našla svoju sreću, umjesto da ih stalno mi usrećujemo. Jer, ako smo stalno mi odgovorni za njihovu sreću, ona na kraju ne žele odrasti i prihvatiti odgovornost.
Autor: Dr Zoran Milivojević, psihoterapeut
Dr Zoran Milivojević: Pomaze li bezobzirnost u životu?
