Ovo je priča o jednoj neobičnoj spoznaji. Toliko neobičnoj da je poznata gotovo svima. Zbog toga je i toliko neobična.
U mom životu nedavno se pojavila prilika za nešto što već duže vremena želim, priželjkujem, iščekujem. Naravno, nije došla u onom savršenom obliku u kojem sam je priželjkivala, ali došla je. Pokucala je na moja vrata. Isprva je nisam dobro vidjela jer je bila prekrivena nekim usputnim preprekama poput: Kako ću to? Kad ću to? Za to mi treba puno vremena! Kad ću sve to stići? Da mi je barem to došlo u trenutku kad nemam ovoliko obaveza! Na trenutak su sve te prepreke koje su iskočile u mojoj glavi uspjele prekriti činjenicu i zamagliti spoznaju da se, usprkos svemu tome, prilika ukazala.
Kako je moguće da smo ponekad sami sebi u ključnim trenucima u životu najveći neprijatelji i najmanja podrška?
Razgovarajući sa svojim prijateljicama o novopridošloj prilici još sam jednom umanjila njenu vrijednost šreberski je prepričavši i zaključivši da je sve to divno i krasno, ali ne vjerujem da ću stići raditi na tome jer jednostavno – nemam kada.
Nemam ja vremena za to
Nisam ja kao oni ili one koji se mogu po cijele dane baviti onime što žele, što ih zabavlja, što vole. Ja živim drugačijim tempom, imam posao, imam dijete, moram ovdje, moram ondje i što? Koliko mi dnevno vremena ostaje? Sat vremena?! Što da radim s tih sat vremena? Mogu li se uopće ozbiljno uhvatiti nečega za tih sat vremena?!
Druga strana očekivano je kimala glavom dajući podršku mom nagonu odustajanja. A on je, ništa drugo nego folklorni običaj kojem se svi nesvjesno priklanjamo i iza kojeg skrivamo vlastitu nepoduzetnost. Spomenutu zgodu s ukazanom prilikom ispričala sam i drugoj prijateljici, s potpuno istim završetkom.
Nemam vremena. Jadna ja. Kako bi to sve bilo drugačije u nekom savršenom svijetu u kojem bih se zaista mogla tome posvetiti. I ona je očekivano kimala glavom. A što sam drugo i očekivala? Da me netko drugi budi iz vlastitog sna, ili bolje reći, odustajačke more?
Zašto očekujemo od drugih da vjeruju u nas kad je naše vlastito povjerenje u nas same tako slabo? Zar je moguće da smo u mogućnosti sabotirati sami sebe?
Nekoliko sati kasnije shvatila sam da sam postupila kao totalni luzer. Luzer ne s dva, nego s pet “o”. Loooooser. Sjetila sam se onog lika iz filma Love happens. Best selling self-help gurua koji je na svojim seminarima bjesomučno vikao A-Okay popraćen pljeskom razdraganog mnoštva. A par sati kasnije u hotelskoj sobi nalijevao se vodkom sklanjajući se od vlastite depresije. Tako nekako.
Nisam li ovo čekala?
Zapitala sam se – čekaj malo, nisi li ovo čekala? Ok, nisi dobila baš točno onako kako si zamišljala, ali i cipele koje zamišljaš drugačije su nijanse od onih koje ćeš kad tad ugledati na polici trgovine!
I što sad? Nakon svega, problem je što ne živiš u savršenom svijetu u kojem nije pogođen točan trenutak za priliku? I zato ćeš odmahnuti glavom i reći joj: drugi put!
To je to?!
Zapitala sam se kako je moguće da smo ponekad sami sebi u ključnim trenucima u životu najveći neprijatelji i najmanja podrška? Zašto očekujemo od drugih da vjeruju u nas kad je naše vlastito povjerenje u nas same tako slabo? Zar je moguće da smo u mogućnosti sabotirati sami sebe?
Koliko, zapravo, vjerujemo u ono što želimo?
Kasnije me to navelo da si postavim pitanje koliko zapravo vjerujemo u ono što želimo? Jesmo li zaista svjesni svojih želja i što da nam se (sačuvaj Bože) jednog dana zaista i ostvare? Jesmo li toliko oguglali na ovo neprirodno stanje življenja u kojem očekujemo samo ono što smo već iskusili i doživjeli? Je li moguće da su nam osjetila toliko otupjela da na svako novo iskustvo najprije uperimo pištolj ili zamahnemo nožem od straha? A nakon toga pobjegnemo slučajno ozlijedivši same sebe tim istim nožem zbog nespretnosti i straha da nas to čudovište od ostvarene želje ne zgrabi i otme.
Istina je da bismo se zapravo trebali bojati samo sebe. I tog noža kojim nespretno mlataramo u samoobrani od situacije koja od nas zahtijeva da iščupamo iz sebe ono najbolje što možemo. U samoobrani od situacije koja u sebi sadrži sjeme života o kakvom smo maštali.
U samoobrani od situacije koja je možda došla u krivom trenutku, ali je došla! I sada zahtijeva od nas da kažemo: Hvala ti! Dat ću sve od sebe da napravim sve što mogu. Zato jer je moja želja veća od straha, a vjera veća od sumnje!
Jer, nije li upravo to život? Iznenadna prilika? Iznenadna prilika da udahnemo zrak nakon prvog plača u rodilištu? Iznenadna prilika da prvi put stanemo na noge istovremeno strahujući od pada? Iznenadna prilika da ostvarimo svoje snove?
Hvala na prilici, ali – drugi put!
Hoćemo li zaista reći: Lijepo, ali sada nisam u prilici, nemam vremena! Drugi put! Ili ćemo odložiti to oružje straha i predvidljivosti kojim se konstantno ranjavamo?
Žudimo za novim iskustvima, a toliko često ih odbacujemo i prije nego što smo si dopustili da ih zaista doživimo.
Jer, čemu sve ako jednu ruku dižemo visoko kako bismo bodrili druge vičući A-okay!, a onu drugu držimo stisnutu u džepu, spremnu da napravi zid između nas i prilike da napravimo ono što želimo?
Možda je ponekad bolje ušutjeti i pozabaviti se sobom. Drugi najčešće ne čuju naš glas kojim ih pokušavamo ohrabriti i potaknuti.
Možda je vrijeme da spustimo ruku kojom pametujemo drugima kako bi njome odložili oružje vlastite samoobrane od straha i rekli : Ok, tu sam. Što mi možeš? Pokušat ću.
Autor: Jana Krišković Baždarić
Strahovi – neprijatelji zdravlja štitnjače
