Zagreb – postapokaliptični grad

Kada je u nedjelju 22. ožujka “grunuo” ranojutarnji potres u Zagrebu i trgnuo me iz sna, bio sam u šoku. Imao sam osjećaj da će mi iskočiti srce. Nisam znao je li pala bomba, je li potres ili nešto treće. Ukočen sam iz kreveta gledao kako se cijeli stan trese i huči poput rasklimanog autobusa koji juri makadamskim putem. Zidovi su se pomicali, padale su čaše, tanjuri, boce, slike, knjige… A zatim je odjednom sve prestalo i nastupila gromoglasna tišina.

~

Nakon što sam se donekle pribrao, izašao sam na terasu s koje se vidi pola grada i imao sam što za vidjeti. Sa svih je strana odzvanjao zvuk sirena ambulantnih kola. S desne sam strane ugledao Zagrebačku katedralu čiji se južni toranj nekim čudom odlomio. Nisam mogao vjerovati svojim očima.

~

Tek kasno popodne, nakon što sam pokupio sav krš i lom u stanu, odlučio sam izaći i odšetati do centra grada. Ulice su tada već bile koliko-toliko očišćene od cigli, crijepova i ostale šute otpale s oštećenih zgrada. Ljudi koji su ujutro izašli na ulice tada su se već bili povukli nazad u stanove, a ulice su bile sablasno prazne.

~

Krenuo sam najprije prema Trgu Bana Jelčića, no on je bio zatvoren za građane jer se tamo nalazila teška vojna mehanizacija koja je čistila ulice i skidala opasne, oštećene dijelove fasada. Oko većine kuća u Jurišićevoj bile su postavljene trake koje su priječile pristup zbog opasnosti od pada crijepova s visine. Otišao sam, zatim, pogledati katedralu izbliza. Penjući se Bakačevom ulicom, primijetio sam grupu od tridesetak ljudi kako također ide prema Katedrali. Pogledavši bolje, shvatio sam kako se radi o Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću koji su u pratnji zaštitara i nekih od ministara, također krenuli vidjeti što se dogodilo sa slomljenim tornjem.

~

Slučajno sam čuo kad je netko kazao kako je slomljeni vrh pao u blizinu soba u kojima je boravio kardinal Bozanić. Možda i u tome ima neke simbolike?!  Društvance je, zatim, krenulo prema Dolcu, a ja prema kući jer sam tada već postao umoran od sablasnih prizora kakvih u Zagrebu nisam vidio ni za vrijeme Domovinskog rata.
~

Sutradan sam ponovo krenuo u centar s namjerom da napravim još fotografija ranjenog grada. Već u Vlaškoj zatekla me nesnosna tišina, gotovo muk, u postapokaliptičnom gradu, koji inače, u to doba dana, tutnja od živosti. Rijetki prolaznici s maskama i kapuljačama na glavi ličili su na zombije. Ti zakamuflirani ljudi međusobno su se zaobilazili u širokom luku. Zbog korone, naravno.

~

S obzirom da je Trg u ponedjeljak bio otvoren, odlučio sam fotografirati golubove ispod sata jer ljudi ionako nije bilo. Pozirali su mi poput manekena, a kada sam ispružio ruku da napravim selfie, iznenada su uzletjeli i počeli mi slijetati po rukama i glavi. Vjerojatno su “pomislili” da ću im baciti mrvice kruha.
~
Trgnuo sam se od te horor scene nalik onoj iz Hitchcockovih “Ptica”. U tom sam trenu iznad glave primijetio vranu koja stoji na smjerokazu pored sata koji pokazuje udaljenost pojedinih muzeja. Muzeja koji su svi od reda oštećeni u ovom potresu. Inače vrane, kojih je inače prepuna Šalata, nikada ranije nisam primijetio na Trgu. Pa i to je na neki način simbolično!

~

Krenuo sam zatim Ilicom, preko Cvjetnog trga i Gundulićeve do Muzeja za umjetnost i obrt, koji je teško oštećen, iako tako ne izgleda s ulične strane. Uostalom, ni većina ostalih oštećenih bolnica, muzeja, škola, sudova, stambenih i drugih zgrada izvana ne izgleda tako jako oštećeno. Ali iznutra, situacija je bitno drugačija. Na većini zgrada srušili su se dimljaci i zabati, koji su porušili krovove, pa i međukatne konstrukcije.

~

Nastavio sam Savskom, pa Vodnikovom preko Zrinjevca do Gornjeg grada i snimao prizore koje vidite. Nisam ni primjetio da sam već tri sata u “šetnji” tijekom koje uopće nisam osjetio umor. Tužne, a istovremeno fascinantne scene vukle su me naprijed. Imao sam osjećaj da, iako hodam mojim, tako poznatim gradom, istovremenom koračam potpuno nepoznatim ulicama i trgovima. A nakon što mi se napunila memorija mobitela, shvatio sam kako je vrijeme da se vratim kući. A ostalo je još tako puno toga za fotografirati…

~

Zaspao sam istog trena, kao kad bih nakon par sati lutanja i fotografiranja prizora u Kalkuti i New Delhiju, došao u hotel i “onesvijestio” se od umora. Atmosfera u Zagrebu, ovih je dana, šokantna poput atmosfere u tim indijskim gradovima gdje sam preskako gubavce na cesti i ježio se od bijede na koju sam nailazio na svakom koraku. Potres i strah od tzv. korone, zaista su ubitačna kombinacija, gotovo kao bijeda i guba u Indiji.

~
Autor: Tonko Vulić

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~

~
~

~

~

~

~

~

~

~

~