Kako se nosiš s činjenicom da je sve prolazno, pa tako i mi? Uhvatiš li se ponekad kako razmišljaš o prolaznosti vremena i prolaznosti života? Osjećaš li isti strah kao i ja? Bojiš li se tjelesne smrti, onog konačnog fizičkog kraja?
Ne mogu reći da se bojim smrti, kao niti načina na koji će se dogoditi jednoga dana. Više se bojim toga da neću proživjeti onoliko toga koliko želim i zamišljam. Više se bojim osjećaja nemoći kada dođem u neke pozne godine i shvatim da možda nisam napravila onoliko koliko sam mogla. Jer što smo zaista mi, kojeg smo kova? Shvaćaš li da ovaj naš život nije uopće onoliko dug koliko bi većina nas voljela da jest? Zapitaš li se, kao i ja, zašto je to tako? Zašto su poneke vrste prije nego smo stupili na ovo zemaljsko tlo, egzistirale duže nego mi? Gdje je upisano da naš životni vijek spada na tek stotinjak godina, koje rijetko tko od nas doživi?
Želiš ostaviti trag. Želiš da te se sjećaju, da pričaju kako si im pomogao, kako si ih bodrio, kakvu si svjetlost s drugima dijelio.
Neki novi svijet
Rastužuje me činjenica da nam je životni vijek i kraći. Znam da tamo negdje iznad oblaka postoji neki novi svijet, nova dimenzija. Znam, duša ima svoj put i mora napredovati i rasti kroz iskustva, tako i kroz ovo opipljivo, ljudsko, dok opet ne postane nevidljiva materija, energija. Iskreno se nadam da ćemo ondje i dalje prepoznati ovaj dio sebe koji glumimo u ovome obliku. Nadam se da će sve osobe koje smo u ovom životu birali i na onome na neki način biti uz nas. Jer gdje ćeš gore nego ne raspoznati ono što si bio i one s kojima si bio to što jesi.
Zašto pišem o ovome? Možda jer će u nekome od vas ove rečenice uzrokovati promjenu. Buru emocija, kako onih tužnih, tako i dobrih. Kad shvatiš koliko smo zapravo prolazni, kao i vrijeme koje nam svakom sekundom klizi niz prste. Možda ćeš shvatiti da se i nemaš čega bojati, osim činjenice kako nemaš vremena koliko misliš da imaš. Možda ćeš manje vremena provoditi brinući se za ono što se može dogoditi, a više tražeći prilike da ti se život kakav želiš živjeti zaista i dogodi. Možda.
Želim da shvatiš da nije prekasno za traganje za sobom i za srećom. Neka ti prođe i deset, dvadeset godina u traženju, ali ne odustaj. Znaš, ako si dovoljno svoj, pronaći ćeš svoj put i ono što za tebe predstavlja sreća. Nosit ćeš istinu sa sobom, kao podsjetnik na vrijeme koje je prošlo i koje prolazi u ovom trenutku.
Nebiti ljudi, nepostojeći problemi
Nećeš si dozvoliti život više shvaćati neozbiljno. Nećeš gubiti dane na nebitne ljude, nepostojeće probleme i raznorazne stresove na poslu. Znat ćeš da sve što posjedujemo jesmo mi i ovo vrijeme koje nam je kao na lutriji poklonjeno. Neka te ne dotiču otrovne strijele onih koji ne znaju držati kormilo na svome brodu. Neka ti ne govore o vremenu. O tome da si trebao ili mogao drukčije, ranije, o tome kako je kasno.
Kasno će biti tek onda kad budeš sklapao oči zadnji put i posljednji put trzao tijelo. Kasno će biti tek onda kad shvatiš da se sutra nećeš probuditi, da nećeš ugledati novi izlazak sunca, dodirnuti poznate drage ruke, reći nekome koliko ga voliš i zagrliti najjače. Tada će biti prekasno.
Sada, dok si živ i imaš sve što je potrebno za pokrenuti se, pokreni se. Što je to što čekaš da bi živio život punim plućima? Ne čekaj da se strah razvije, da promijeni ono što jesi. Ne čekaj da te ljudi obeshrabre i odgovore od onoga što uistinu želiš i znaš da možeš. Ne čekaj da ti se dogode velike prepreke i nesreće, kako bi konačno progledao i krenuo putem kojim znaš da moraš krenuti.
Obećaj. Obećaj da ćeš se svaki dan boriti za sebe kao da je posljednja prilika. Obećaj mi da ćeš se svaki dan bilo čemu od srca nasmijati, da ćeš nekome pomoći i da ćeš svaki dan učiniti makar jednu malu stvar koja te veseli. Kreni malim koracima, jer nitko od nas preko noći nije doživio taj moment spoznaje, nitko preko noći nije postao bolji.
Mali koraci
Koraci su to mali, ali značajni. Kad naučiš bodriti sam sebe i svaki dan iskočiti iz svoje kože i udobnosti i uskočiti natrag, kad obaviš ono čega si se bojao. Svi u podsvijesti nosimo to breme, slična pitanja i zablude. Najveća zabluda je da ćemo živjeti vječno. Hoćemo, da. Ako vjeruješ u onu nadu, u ono poslije. Ali nećeš živjeti na ovaj način. Ne u ovoj koži, ne s ovim ljudima koje si birao u ovome životu da ti budu suputnici. Možda u nekoj drugoj koži, u nekoj novoj dimenziji, na nekoj drugoj planeti. I to je ono što čini razliku. Mislim da ti je, kao i meni, bitno da što duže ostaneš u ovoj koži s kojom se identificiraš. I te kako raspoznaješ sebe u njoj, bio zadovoljan time kako izgledaš ili tko si, ili ne.
Stoga, odvaži se. Shvati da je sve što imamo tu, u nama. Ne dozvoli da ti život proleti, kao treptaj oka. Jer to je ono što trenutačno jesmo. Prolazni kao treptaj oka u beskonačnosti predivnog Svemira. Neki nisu dobili priliku za ovo jedinstveno iskustvo. Neki nisu ni svjesni koliko smo povlašteni time što sve zadane lekcije možemo zaista opipati, proživjeti.
Shvaćaš li koje je bogatstvo dodirnuti sebe, dodirnuti druge, uštipnuti se znajući da si živ? Dijeliti nježnost i ljubav s bližnjima, zagrliti najjače? Možeš okusiti ljepotu i punoću čokolade, najdivnije torte ili morsku sol na koži? Nemoj se zaboraviti podsjećati na to koliko zaista trebamo biti zahvalni jer smo odabrani proći kroz ovo jedinstveno iskustvo, doživjeti i kreirati sami. Bez obzira što je naš život kratak treptaj, imamo dovoljno vremena kako bismo ostvarili ono zbog čega smo poslani. Znaš da smo poslani kako bi naučili biti jednostavni i sretni, u zajedništvu? Znaš da smo poslani ostvariti sebe uz druge ljude, učiniti poneko dobro i ostaviti trag za one generacije koje slijede iza nas.
Trag
Želiš ostaviti trag. Želiš da te se sjećaju, da pričaju kako si im pomogao, kako si ih bodrio, kakvu si svjetlost s drugima dijelio.
Dobrim djelima pomažeš sebi zaustaviti život u trenutku, osjetiti svrhu i ispunjenost, bez obzira na vrijeme. Nikada ne zaboravi poštovati to vrijeme koje imaš. Neka ti svaki dan bude podsjetnik da si odabran, neka svaki dan bude podsjetnik da prolazimo i klizimo kao pijesak. Nemoj izgubiti to strahopoštovanje, jer ne znaš kada ćemo biti pozvani ići dalje. Treptaj smo oka u beskonačnosti Svemira, divnog Svemira, divnog života.
Ne zaboravi, kada skončamo, pronaći ćemo se negdje u zvijezdama, dok će o nama pričati oni koji će nakon nas živjeti, ne znajući da gledaju u nas, u naš sjaj.
