Kad ranim jutrom vidim maglu u mojem mjestu, jedno je sigurno, bliži se kraj bezbrižnosti i ljeta. Početak ljeta obilježilo je suočavanje s možda najtežim suparnikom. Znate kako kažu da smo sami sebi najveći neprijatelji. I shvatih da jesmo, kad sustavno negiramo kako očite stvari koje ustvari sami sebi radimo… ne postoje. Guraš to pod tepih i ta hrpa postaje jako velika, pa zapinješ o nju. Sve dok jednom ne padneš svom težinom kao vreća. I blagoslovljen bio taj trenutak jer te natjera da pokupiš i očistiš svo to smeće.
Radujemo se novom početku. A vrijeme će kao i uvijek pokazati zašto je bilo potrebno proći onaj teži put.
I tada kreće suočavanje sa samim sobom. Dosta sam smeća očistila i doslovno i figurativno. Sa svog tavanskog prostora, jer uređujemo sobe (Bože dragi, što je sve čovjek tijekom godina sposoban pospremiti!). I iz svog duhovnog podruma. Trebalo je vremena i nije bilo nimalo lako. Ali…. sad je čisto i prostrano i okupano spoznajom kako mi ništa od tog bačenog smeća nije ni trebalo. Niti mi nedostaje.
U tom sam periodu čišćenja i putovala. Kažu da je dobro putovati tijekom traženja nekih odgovora i zaista…istina je.
Ispucalo deblo iluzija
Početkom 7. mjeseca sam bila s kćeri u Pragu na Europskom prvenstvu u sportu koji je trenirala. Upisala sam je sa 7 godina kako bi stekla samopouzdanje i malo se otvorila, jer je bila dosta povučeno dijete. Ispočetka je bilo vrlo jednostavno. Treninzi subotom nisu uzimali previše vremena. No, onda, malo po malo, krenula su natjecanja. A sve je to tražilo i vremenski i novčani izdatak. Za dijete bi dao sve i odričeš se nekih stvari kako bi dijete bilo sretno. I ništa to ne bi bio problem da sustavno u tom cijelom vođenja kluba nije bilo velikih problema na koje smo i ja, a i većina drugih roditelja, žmirili. Sve radi djece i njihove sreće.
No, kako vrijeme prolazi i netko shvati da si spreman na puno toga, tako i zahtjevi postanu veći. I ne samo zahtjevi, već i propusti. I tu je bio najveći problem. Sve to nekako klapa do trena dok ne pukne zadnji komad ispucanog debla iluzije. A taj dio pukne najviše i ključan je jer…pukne u djeci. Kad djeca shvate da im je netko urušio snove radi svojih niskih pobuda. Radi svog ega i taštine. Radi svojih frustracija. Radi toga jer nikad i nije bilo „radi djece“.
Loš osjećaj koji nas okupira neće nestati ako se ne uhvatimo u koštac s njim.
U isto vrijeme sam bila i ljuta i ponosna i sretna. Sretna, jer imam dijete koje razmišlja svojom glavom. I sa svojih 14 godina zna razlučiti što je dobro za nju, a što nije. I pod kojim uvjetima želi biti dio nečega. Ponosna, jer je postupila ispravno bez mojeg utjecaja. Ljuta, jer sam dopustila sve te godine biti manipulirana i potencijalno davala lošu sliku svom djetetu. Ljuta jer joj je netko ubio želju za nečim što je toliko dugo voljela. I odvajala svoje vrijeme propuštajući i mora i rođendane i proslave radi treninga i natjecanja. I rekla je da joj nije žao ničega, da je to lijepo vrijeme. Jedino joj je žao što ne može nastaviti raditi ono što voli, a prestara je da bi nešto novo počela ispočetka.
Teži put
Kao što to biva u svakom lošem odnosu kojem dođe kraj, stigne period kada se propituješ. Kada začudo nekako nesvjesno potisneš sve one loše stvari koje su dovele do kraja. To je ljudski. To je normalno. Nevjerojatno je da se baš tada dogode magični odgovori na pitanja. I pokažu kako si donio pravu odluku. Netko tko je trebao biti uzor djetetu, ponovno je dokazao ispravnost dječje odluke. Suludo je bilo očekivati kako ćeš iz razbijene čaše moći popiti vodu kad si žedan. Nema tog ljepila koje bi zaustavilo curenje. Tako je i kod ljudi…razbijeno povjerenje se ustvari nikada ne vrati.
Znamo svi priču o prozoru i vratima. Kada se jedno zatvori, otvori se drugo. Tako je i moja kćer dobila novu šansu u novom, lijepom i zdravom okruženju. Iako se nećkala jer se bojala istog scenarija, uspjela sam je nagovoriti da proba dati šansu drugim ljudima koji joj neće krasti djetinjstvo i snove. Koji će poticati njenu sreću kroz vlastitu. Radujemo se novom početku. A vrijeme će kao i uvijek pokazati zašto je bilo potrebno proći onaj teži put.
Život koji se mjeri trenucima
Moja prijateljica (ujedno i, kako ona kaže, svjedok pri sklapanju braka 😊) i ja smo nakon dugih 20 godina uspjele naći vremena, a i novčića i priuštile si vikend u Sarajevu. Same. Bez ostatka obitelji. I na tom kratkom, ali prekrasnom putovanju došao je ostatak odgovora na neka pitanja koja se u naletu pojavljuju i blješte kao neonske reklame.
Mašta je lijepa i zdrava dok god nogama dotičemo zemlju.
Niti jedna osoba u našem životu nije tu slučajno. A neke su opet sa vrlo jakim razlogom. Neke su tu da ti urede krila i previju ih, zaliječe, kad više nemaš snage letjeti. Da ti budu razum, kad je tvoj zalutao. Da budu tvoj smijeh kad razlog za smijeh nemaš. Da s tobom pjevaju i pjesme koje ne vole. Da s tobom šute kada je sve rečeno. I s tim i takvim ljudima stvaraš snove i stvaraš sjećanja. Dobiješ odgovore bez da si im postavio pitanje. I kada smogneš snage okrenuti se iza sebe i pogledati što si ostavio na čekanju, sve one okrajke iluzija kojima si hranio svoje dane, pokupiš ih konačno i pročistiš put za zdrave prilike.
Mašta je lijepa i zdrava dok god nogama dotičemo zemlju. Poput balona napunjenog helijem koji ima uteg kako ne bi odletio, već samo letio. Ravnotežu koja je potrebna za zdravo poimanje svijeta i života, ustvari, nije lako uspostaviti. Negiranje mnogih stvari koje nam se događaju, spadaju u onu sferu mašte koja stvara utopiju. Poput zubobolje koja ne prestaje ako ne odemo stomatologu, iako si govorimo kako „će proći sam od sebe“. Tako i loš osjećaj koji nas okupira neće nestati ako se ne uhvatimo u koštac s njim. U pravom trenutku, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Onog trenutka kad shvatiš da moraš početi disati punim plućima. To je jedini način da ponovno osjetiš život koji se mjeri trenucima koji oduzimaju dah.
Andrea Bogović: Vjerujem u anđele
Andrea Bogović: Retro nostalgija
Andrea Bogović: Gdje ja to živim?
