Nedavno sam, nekim čudnim spletom okolnosti, imala priliku voditi ugodan razgovor s osobom koju ne poznajem. Razgovor je bio povodom mog informiranja o mogućnosti učenja nečeg sasvim novog. Isprva sam osjetila laganu kočnicu. Pokušavala sam imati kontrolu nad onim što kazujem. Kako je razgovor tekao dalje, opustila sam sei dopustila da me vodi svojim nepredvidljivim putem. Nastojala sam osvijestiti ono o čemu govorim, vizualizirati riječi. Osjećaj je bio fenomenalan.
Najviše mi se sviđa nepredvidljivost razgovora i skakanje s teme na temu.
Sretni ples duše
Kad sam se vratila u stvarnost pojavilo se razočaranje. Činjenica da s nekim dragim ljudima više ne mogu voditi takve razgovore, a s nekim strancem da, više je nego poražavajuća. Kad stanem i razmislim, ne znam niti kad se takav jaz dogodio. Nekad mi je razgovaranje bilo tako lagano i mnogo sam vremena provodila razgovarajući. Pritom ne mislim na neke suhoparne razgovore ili tračanja, nego na one razgovore nakon kojih se osjećaš lagano i poletno, bogatije. Nakon kojih ti duša pleše od sreće.
Istina je da sam nekad imala puno više slobodnog vremena. I puno sam više pažnje posvećivala nekim ljudima. Neki od tih dragih ljudi su daleko, nekih više nema, a neki su tu negdje, ali kao da ih nema. Naravno, ima i onih koju su uvijek tu i na tome sam vječno zahvalna. Zbog njih i pišem ovaj tekst, jer mi daju snagu, vjeruju u mene i čine me boljom osobom.
Treba naučiti pustiti
Nažalost, s nekim ljudima više ne titraš. Koliko god se trudila pronaći razlog zašto je tome tako? Jednostavno, ne ide. Pokušala sam više puta vraćati film unatrag tražeći propust, ali uzalud. I ne mora nužno značiti da su oni krivi. Vrlo je vjerojatno da sam i ja. Od forsiranja ispadne još i gore. Još više razočaranja, ljutnje ili pitanja koja nemaju odgovora. Ponekad treba naučiti pustiti.
Ponavljam, ne znam gdje je greška. Ne znam jesmo li općenito počeli zaboravljati kako razgovarati. Sve se više izoliramo. Kad pogledam bilo gdje oko sebe, vidim veliku većinu pognutih glava koje gledaju u male ekrane. I ja sam među njima, da se razumijemo. I ja se hvatam za mobitel svake sekunde. Djelomično zbog naravi posla kojeg imam, ali i iz glupe navike.
Ne želim ovo pretvoriti u transparent protiv tehnologije, jer ona ima mnogo prednosti. Međutim čini mi se da što smo više povezani sa svijetom to se nekako otuđujemo od samih sebe i ljudi u našoj neposrednoj blizini. Većina nas vodi paralelne živote, takozvane stvarne i one virtualne. Ali to je neka druga priča.
Ponekad treba naučiti pustiti.
Vraćam se na razgovore i razloge zbog čega su mi važni. Nije više bitno zašto s nekim ljudima ne mogu razgovarati. To je stvar prošlosti i njegujem lijepa sjećanja na njih. Iz svakog sam razgovora naučila nešto novo i svaki mi je dao drugačiji pogled na svijet. Često kroz razgovor tražim utjehu ili ohrabrenje, nerijetko i motivaciju. Često želim podijeliti neki osjećaj tjeskobe, neko uzbuđenje ili predivnu novu vijest.
E, to je pravi razgovor!
Najviše mi se sviđa nepredvidljivost razgovora i skakanje s teme na temu. Još je ljepše kad nakon dugog razgovora imam osjećaj da nisam rekla sve do kraja. Ili kad se pozdravimo i nazovem nakon pet minuta jer sam još samo nešto zaboravila reći. Kad kroz razgovor počnem plakati od tuge ili vikati i psovati od uzrujanosti. Kad puknem od smijeha i ne mogu se ni sjetiti čemu se smijem. Kad razgovaraš o eteričnim stvarima ili onome što te nadahnjuje. Kad u njemu ima bar nešto od svega ovoga, a vjerujte mi da je znalo biti i svega skupa. E, to je pravi razgovor.
