Fizički bankrot za duševno bogatstvo

Znate, i dalje sam to bila ja. Nisam se puno mijenjala, barem sebi. Vjerojatno sam na vani i dalje bila ona ‘uvijek-nadrk**a-bahata-ku**ka’. Da, to je onaj moj stav, možda bolje reći gard. Ali, daleko od toga. Ne bih se mogla opisati takvom, a vjerujem niti svi oni koji me zaista imaju prilike doživjeti. Ne pišem ovo da bih se opravdala, pišem jer je povezano s gubitkom kose. Imala sam potrebu sve stići, sve obaviti i paralelno biti picajzla, perfekcionist. Ne daj Bože da je nešto u tom danu bilo kontra onoga što sam si ja zacrtala. Tzv. control-freak. Da, da.. postoje i takve budale. Aonda, kako sam već rekla, dogodi se život i lupi ti šamarčinu pa shvatiš da si ti samo jedna minijaturna molekulica u svemu ovome i da ne kontroliraš ama baš ništa!

Puno sam puta bila u situaciji kada bih za ručkom tipkala na mobitel, odgovarala na mailove, pisala poruke i glavom bila u onih narednih sat vremena koji slijede u danu. Nikada tamo gdje sam s tijelom, uvijek glavom u onome što dolazi. Koliko mi je tata samo puta rekao da ‘ubacim u nižu’, da se stalno negdje žurim, da sam ovdje tijelom, ali ne i duhom, da kako mogu uživati u tome što je ispred mene ako si sama stvorim nekakav presing, tempo, ciljeve.

1. Homeopatija, iako ne fizički da je folikul kose ozdravio, vjerujem psihički da me izvuklo.

2. Brijanje glave, jer koliko god kažu da šišanje i podšišavanje ne pomaže kosi da brže raste, pomaže (u mojem slučaju) samom jačanju dlake (one koja postoji).

3. Izbjegavanje šokova za kosu tipa toplina od pegle, figara i ostalih stvari koji kosu izmore.

4. Što manje kemije, od šampona, injekcija – do ostalih preparata koji ‘kao’ potiču rast kose.

5. Prehrana, ishrana ili kako god to zvali. Raznolika, ne ona brzinska, pekarska, ona koju ubaciš između posla i aktivnosti. Kuhana hrana i po mogućnosti izbjegavanje glutena. Ali opet, uz veliku napomenu – ništa rigorozno, ništa što će stvoriti dodatne obaveze, stresove i presinge. Mic po mic uvoditi zdrave promjene i motivirati se svakim pozitivnim ishodom. Pa makar to značilo da se samo ten poboljšao ili koja kila otopila.

6. Trudnoća i hormoni. Ne kaže se bez veze da je to drugo stanje.

7. Ljudi. Ljubav. Da, samo tako kratko. Ljudi. Ljubav.

Kako se situacija pogoršavala, sve sam više ‘bježala’ od priznavanja samoj sebi da.. eto ne mogu to niti napisati – da moram usporiti. Što god da to značilo. Nisam mijenjala životni stil, niti želje, ali sam tražila načine kako da se natjeram opustiti.

Otišli bih na Fratarski i isključila pmobitel. Mojima bih rekla da me mogu dobiti na broj od dragoga ako je nešto. Tu je potrebu moje tijelo imalo, a ja sam se po tko zna koji put oglušila. Ipak, krenula sam nešto raditi za sebe, osvijestila sam to da je promjena potrebna, iako to nije lako provesti u djelo.

Svi oko mene, a koji su znali kroz što prolazim, bili su najbolja moguća potpora. Hvala im za svu ljubav, vrijeme i slobodu koju su mi pružali, a istovremeno se naučili na moj novi tempo. Uvijek sam negdje jurila, vjerojatno davala dojam nekakve plitke i hladne osobe, a vjerujem da sam duboko u sebi samo htjela izbjeći interakcije u kojima bi moglo doći do razgovora o toj temi. Bilo mi je dovoljno da meni bliski ljudi znaju. I da znaju kako ne želim o tome, osim ako sama ne pokrenem tu temu. To, eto to, znači pratiti moj novi tempo.

Koliko ste se puta u jutro probudili i iz kreveta nekome poslali selfie? Koliko se puta u danu pogledate u ogledalo onako usput, van samog spremanja i pranja zubiju? Eto, u zadnje 2 godine ja to nisam napravila. Zvuči smiješno, jer tome ljudi više niti ne daju pažnju, a ja sam to tako htjela. Htjela sam biti totalno slobodna! Koliko puta sam izašla iz wc-a, imala nešto među zubima ili bi mi ruž za usne bio razmazan, a ja to nisam primijetila. Ako bih se pogledala, to bi bilo onako površno. Samo bih se pogledala u oči i otišla dalje. Sve je to došlo slučajno kao posljedica svega što se događalo.

Hvala mojoj mamici koja me svakodnevno zalijevala komplimentima. Njoj kojoj sam najljepša na svijetu bez obzira kakva sam, jer me gleda kroz oči, kroz moje oči skroz u moju dušu. Njoj koja je vjerojatno isplakala više suza nego ja sama.

Osim silnih putovanja s mojom najdražom prijateljicom koja me konstantno bodrila da budem bez perike i luftam glavu kad god mogu, tu je bio i on. Bez njih, kao djela obitelji koju sam sama odabrala ne bih ovo preživjela.

Znate situaciju kada bi htjeli nešto staviti na sebe, a ne stižete obrijati noge, pa ne možete to obući i odlazite van, ali to nije to? E, ja sam non-stop hodala u tom mood-u. Ukočen vrat da se perika ne bi pomaknula, frizura uvijek ista, nema nikakvih eksperimenata. Nisam nikada pomislila da sam sama sebi ružna, jer mi fizički izgled nije prioritet, ali mislila sam da ću se njemu prestati sviđati. Mislila sam da, iako je sada sa mnom, da će to s vremenom postati iz sažaljenja.

Nikada, ali NIKADA mi takvo nešto nije davao do znanja, ali ranjen čovjek svašta pomišlja. A on, on je bio moja hodajuća inspiracija za nadljudsku dozu pozitive i smijeha. Baš On koji me grlio svakim danom sve jače i čvršće. On koji je svakodnevno nadoknađivao selfije da ne postanu manje brojni nego prije. Tako je nastala i ova fotografija… Božić u našem malom svijetu. Fotka na koju mogu samo biti ponosna, iako sam u trenutku slikanja osjećala svojevrsnu nelagodu.

Ne da me pustio, napustio.. Uz njega se na kraju se dogodila najveća ljubav. Naša ljubav u ljudskom obliku. Mala dušica. Sav se čušpajz presložio i posložio u trenutku kada je prvi i najvažniji prioritet postao mali On. Trudnoća sama po sebi nije bila jednostavna. Niti fizički, a kamoli psihički, ali je ukazala na najispravniji put ka otkrivanju najiskrenijih prioriteta. Odjednom cijeli tvoj svijet postaje to malo biće koje nosiš u sebi i nema te sile koja bi me primorala na drugu, treću, petu kavu u danu ako moje tijelo daje signal da je vrijeme za odmor. To. Taj osjećaj. Ta mirnoća. To se postiže kada kreneš slušati sebe i svoje tijelo. A izazov će biti slušati ga i dalje, kada je to malo biće više ne stanuje u tebi.