Fizički bankrot za duševno bogatstvo

Kad sam ostala bez kose doživjela sam svojevrsni fizički bankrot. Ipak, preko noći sam shvatila koliko sam bogata. Da, ako se pitate, na svim slikama je ista osoba – ja. Prošlo je 2 godine otkako je sve to krenulo, jedino što sam shvatila je da bih za svakog pojedinca iz mojeg malog svijeta izgubila kosu još 200 puta. Evo dosad najtežeg teksta kojeg pišem, možda nije do samog teksta, nego i slika koje sam se odvažila pokazati.

Napomena onima koji su uvijek pristojni, vjerojatno će se u tekstu pronaći koja prosta riječ.

Znate, svaki post koji napišem zapravo pišem iz glave, samo mi dođe i izbacim to iz sebe. Niti čitam nanovo što sam napisala, vjerujem ima i puno grešaka, ali moj cilj nije praviti se pametna, paziti na gramatiku… Možda zvuči super-sirovo, ali pišem da mi to ne stoji kao teret. Nisam tako mislila u početku, nije mi to bio onaj istinski cilj svega ovoga, ali shvatila sam da mi jako pomaže. Žao mi je onih koji su pomislili ‘eto još jedne koja soli pamet svijetu’. Ipak, meni je to svojevrsni self-therapy. A ako paralelno može biti bilo kome od pomoći – nema sretnije od mene.

Još jedan teret sam iskipala sa svojih ramena. Doslovno. I brine me hoće li ponovo pasti, hoće li se moći i znati dalje čuvati? Hoće li hormoni nakon trudnoće napraviti svoje kao kod većine žena. Brine me, ali se ne bojim. Ne bojim se jer su uz mene moji najdraži.

Druga priča!

O tome kako je sve krenulo već sam pisala. Za one koji nisu od tada pratili, ovdje mogu krenuti čitati otpočetka. Danas je to već druga priča. Nije skroz iza mene, ali od onoga da nemam više od 80% kose, došlo je do toga da mi sad fali onih 20%. Ovo na slikama ispod sam ja, moja glavica. To je bio dan D. Možda bih ga mogla nazvati i mojim privatnim Danom žalosti. To je dan kada sam se odlučila obrijati, odnosno obrijati posljednje čufove kose. Kose koja je bila duga, lijepa. Kosa koja je bila zdrava, a čiji je folikul odlučio napustiti kožu. I tako, mjesecima sam hodala s perikom, čuvajući te fragmente na glavi, koji bi me sjećali na ono što je nekada tu bilo, na tu moju dugu kosu. Na znak ženstvenosti. I najednom padaju ti posljednji pramenovi po podu, po nogama. Dižem pogled i gledam se u ogledalo.

Ostale su iste oči, tužne, kao sve one mjesece, sve dok se nisam odvažila sama skinuti to što je od kose ostalo.. Ionako bi samo palo. Padale su i najteže suze u mom životu. Ne jednom.

I dalje sam to ja

Znate, i dalje sam to bila ja. Nisam se puno mijenjala, barem sebi. Vjerojatno sam na vani i dalje bila ona ‘uvijek-nadrk**a-bahata-ku**ka’. Da, to je onaj moj stav, možda bolje reći gard. Ali, daleko od toga. Ne bih se mogla opisati takvom, a vjerujem niti svi oni koji me zaista imaju prilike doživjeti. Ne pišem ovo da bih se opravdala, pišem jer je povezano s gubitkom kose. Imala sam potrebu sve stići, sve obaviti i paralelno biti picajzla, perfekcionist. Ne daj Bože da je nešto u tom danu bilo kontra onoga što sam si ja zacrtala. Tzv. control-freak. Da, da.. postoje i takve budale. Aonda, kako sam već rekla, dogodi se život i lupi ti šamarčinu pa shvatiš da si ti samo jedna minijaturna molekulica u svemu ovome i da ne kontroliraš ama baš ništa!

Puno sam puta bila u situaciji kada bih za ručkom tipkala na mobitel, odgovarala na mailove, pisala poruke i glavom bila u onih narednih sat vremena koji slijede u danu. Nikada tamo gdje sam s tijelom, uvijek glavom u onome što dolazi. Koliko mi je tata samo puta rekao da ‘ubacim u nižu’, da se stalno negdje žurim, da sam ovdje tijelom, ali ne i duhom, da kako mogu uživati u tome što je ispred mene ako si sama stvorim nekakav presing, tempo, ciljeve.

 

Upozori me, tata!

Tata, znam da uvijek pratiš svaki moj korak, pa tako znam i da ovo čitaš, pa te molim da ako opet to primijetiš – da me upozoriš kao i uvijek. Nitko me nije tjerao da odgovaram na mailove van radnog vremena, niti mi je itko rekao da moram obići 700 prijatelja na dan, trenirati 5x tjedno, graditi kuću, putovati svijetom, ne znati reći ‘NE’ i još 74 izvanredne aktivnosti koje se ne smiju propustiti. Tempo sam si sama napucala.
Eh, sad, da sam bila pametna vjerojatno bih napisala da sam tatu poslušala iz prve i da mi kosa nikada nije pala – ali nisam. Nisam ga poslušala niti nakon bezbroj puta. Možda sam se čak koji put i uvrijedila kad bi mi on pokušao pomoći.
~

Moja lista

Otkako sam ostala bez kose tražila sam razne načine kako da to ‘saniram’. Šamponi, serumi, tinkture, injekcije. Nema pomoći. I opet se mogu samo praviti pametna i reći eto ‘to’ mi je pomoglo, ali ne znam. Vjerujem da je mix svega dalo svoj doprinos. Ovako bi u grubo izgledala moja lista (poredana kako mi pada na pamet, nikako po važnosti):
  1. Homeopatija, iako ne fizički da je folikul kose ozdravio, vjerujem psihički da me izvuklo.

  2. Brijanje glave, jer koliko god kažu da šišanje i podšišavanje ne pomaže kosi da brže raste, pomaže (u mojem slučaju) samom jačanju dlake (one koja postoji).

  3. Izbjegavanje šokova za kosu tipa toplina od pegle, figara i ostalih stvari koji kosu izmore.

  4. Što manje kemije, od šampona, injekcija – do ostalih preparata koji ‘kao’ potiču rast kose.

  5. Prehrana, ishrana ili kako god to zvali. Raznolika, ne ona brzinska, pekarska, ona koju ubaciš između posla i aktivnosti. Kuhana hrana i po mogućnosti izbjegavanje glutena. Ali opet, uz veliku napomenu – ništa rigorozno, ništa što će stvoriti dodatne obaveze, stresove i presinge. Mic po mic uvoditi zdrave promjene i motivirati se svakim pozitivnim ishodom. Pa makar to značilo da se samo ten poboljšao ili koja kila otopila.

  6. Trudnoća i hormoni. Ne kaže se bez veze da je to drugo stanje.

  7. Ljudi. Ljubav. Da, samo tako kratko. Ljudi. Ljubav.

Usporavanje

Kako se situacija pogoršavala, sve sam više ‘bježala’ od priznavanja samoj sebi da.. eto ne mogu to niti napisati – da moram usporiti. Što god da to značilo. Nisam mijenjala životni stil, niti želje, ali sam tražila načine kako da se natjeram opustiti.

Otišli bih na Fratarski i isključila pmobitel. Mojima bih rekla da me mogu dobiti na broj od dragoga ako je nešto. Tu je potrebu moje tijelo imalo, a ja sam se po tko zna koji put oglušila. Ipak, krenula sam nešto raditi za sebe, osvijestila sam to da je promjena potrebna, iako to nije lako provesti u djelo.

Eh, sad, da sam bila pametna vjerojatno bih napisala da sam tatu poslušala iz prve i da mi kosa nikada nije pala – ali nisam.

Svi oko mene, a koji su znali kroz što prolazim, bili su najbolja moguća potpora. Hvala im za svu ljubav, vrijeme i slobodu koju su mi pružali, a istovremeno se naučili na moj novi tempo. Uvijek sam negdje jurila, vjerojatno davala dojam nekakve plitke i hladne osobe, a vjerujem da sam duboko u sebi samo htjela izbjeći interakcije u kojima bi moglo doći do razgovora o toj temi. Bilo mi je dovoljno da meni bliski ljudi znaju. I da znaju kako ne želim o tome, osim ako sama ne pokrenem tu temu. To, eto to, znači pratiti moj novi tempo.

~

Totalno slobodna

Koliko ste se puta u jutro probudili i iz kreveta nekome poslali selfie? Koliko se puta u danu pogledate u ogledalo onako usput, van samog spremanja i pranja zubiju? Eto, u zadnje 2 godine ja to nisam napravila. Zvuči smiješno, jer tome ljudi više niti ne daju pažnju, a ja sam to tako htjela. Htjela sam biti totalno slobodna! Koliko puta sam izašla iz wc-a, imala nešto među zubima ili bi mi ruž za usne bio razmazan, a ja to nisam primijetila. Ako bih se pogledala, to bi bilo onako površno. Samo bih se pogledala u oči i otišla dalje. Sve je to došlo slučajno kao posljedica svega što se događalo.

Hvala mojoj mamici koja me svakodnevno zalijevala komplimentima. Njoj kojoj sam najljepša na svijetu bez obzira kakva sam, jer me gleda kroz oči, kroz moje oči skroz u moju dušu. Njoj koja je vjerojatno isplakala više suza nego ja sama.

Moji mama i tata, toliko posebni i nevini u cijelom svom životu, koji su radije željeli 100 puta takvu situaciju sami sebi nego jednom meni. VOLIM VAS.

Osim silnih putovanja s mojom najdražom prijateljicom koja me konstantno bodrila da budem bez perike i luftam glavu kad god mogu, tu je bio i on. Bez njih, kao djela obitelji koju sam sama odabrala ne bih ovo preživjela.

 

Moja hodajuća inspiracija

Znate situaciju kada bi htjeli nešto staviti na sebe, a ne stižete obrijati noge, pa ne možete to obući i odlazite van, ali to nije to? E, ja sam non-stop hodala u tom mood-u. Ukočen vrat da se perika ne bi pomaknula, frizura uvijek ista, nema nikakvih eksperimenata. Nisam nikada pomislila da sam sama sebi ružna, jer mi fizički izgled nije prioritet, ali mislila sam da ću se njemu prestati sviđati. Mislila sam da, iako je sada sa mnom, da će to s vremenom postati iz sažaljenja.

Nikada, ali NIKADA mi takvo nešto nije davao do znanja, ali ranjen čovjek svašta pomišlja. A on, on je bio moja hodajuća inspiracija za nadljudsku dozu pozitive i smijeha. Baš On koji me grlio svakim danom sve jače i čvršće. On koji je svakodnevno nadoknađivao selfije da ne postanu manje brojni nego prije. Tako je nastala i ova fotografija… Božić u našem malom svijetu. Fotka na koju mogu samo biti ponosna, iako sam u trenutku slikanja osjećala svojevrsnu nelagodu.

Ne da me pustio, napustio.. Uz njega se na kraju se dogodila najveća ljubav. Naša ljubav u ljudskom obliku. Mala dušica. Sav se čušpajz presložio i posložio u trenutku kada je prvi i najvažniji prioritet postao mali On. Trudnoća sama po sebi nije bila jednostavna. Niti fizički, a kamoli psihički, ali je ukazala na najispravniji put ka otkrivanju najiskrenijih prioriteta. Odjednom cijeli tvoj svijet postaje to malo biće koje nosiš u sebi i nema te sile koja bi me primorala na drugu, treću, petu kavu u danu ako moje tijelo daje signal da je vrijeme za odmor. To. Taj osjećaj. Ta mirnoća. To se postiže kada kreneš slušati sebe i svoje tijelo. A izazov će biti slušati ga i dalje, kada je to malo biće više ne stanuje u tebi.

 

POVEZANI SARINI BLOGOVI:

Sara Bužleta
Sara Bužleta

U nadi da ću kroz iskustva koja sam osjetila na svojoj koži uspjeti pomoći svakome tko se nađe u ovim rečenicama, pišem o šarenim temama. Sretne su i tužne. Prevrtljive i realne. Jer - takav je život.