Znače li zaista životne uloge – život? Kad kažem život, mislim na pravi život, autentičan, čist, slobodan od bilo kakvog pritiska nepisanih pravila. Razmišljajući o ovoj temi zaključila sam kako promašiti život znači potpuno se poistovjetiti sa svojim životnim ulogama.
Sve uloge podrazumijevaju određeni skup pravila ponašanja i djelovanja. Ta pravila su smislili neki drugi, a od pojedinca se očekuje da ih slijedi i ne dovodi u pitanje. Pa, ako se poistovjetim sa svim tim – tuđim mjerilima, gdje sam onda tu ja?
Vrijednost je u životnom iskustvu, ma kakvo ono bilo.
Lažna sigurnost
Često sam se pitala zašto stariji ljudi s posebnim ponosom govore da su nekad bili studenti, mladići, djevojke, direktori, mlade mame, vrijedni radnici, magistri, doktori, profesori, inženjeri, menadžeri, predsjednici i sl. Zar su manje vrijedni, sada kada više ne igraju te prestižne uloge? Vrijednost je u životnom iskustvu, ma kakvo ono bilo. Ako kao žena mislim da ću biti vrijednija kad se udam ili rodim djecu, varam se. Možda ću dobiti društveni aplauz, a iluziju takvog vrednovanja shvatila je svaka žena koja se razvela ili tužnom sudbinom ostala bez djeteta.
Sve uloge i titule mogu jednog dana biti oduzete, a pismene potvrde uništene. To su trenuci kad nas život demantira i otkriva krhku, lažnu sigurnost i važnost koja se krije iza uloge. Gorka je to istina od koje se teško oporavlja svatko tko je jednom bio autoritet, pozicija, vlast i moć, pa doživio pad.
Kada sam krenula u prvi osnovne, stariji su rekli: „Sine, od sada ti samar (teret) ne ide s leđa“. Tada nisam razumijela što to tačno znači. Znam samo da sam bila oduševljena svojom prvom ulogom – biti učenik. I to ne bilo kakav, već odličan učenik. Uobičajena pitanja poput: „Kako je u školi?“, „Kakve su ocjene?“ nisu mi bila strana, jer što se može drugo pitati desetogodišnje dijete nego kakva je situacija u školi. Srećom, takva pitanja me nisu mučila, jer sam imala zavidne rezultate.
Ukalupljeni, šablonizirani, zarobljeni…
Tipično je da studenti odgovaraju na pitanja: koja si godina, koliko ispita do kraja, kad ćeš diplomirati, i sl. Normalno je da se mlade pita kada će se oženiti i udati, nezaposlene da li će se zaposliti u skorije vrijeme, bračne parove kad će dobiti dijete, radnike s dugim radnim stažom kad će u mirovinu. Dakle, za sve vrste uloga postoji i određeni skup nezaobilaznih „normalnih“ pitanja. Programirani smo, ukalupljeni, šablonirani, zarobljeni u sva ta moranja, u sva ta besmislena „to je tako – jer je tako“ stanja. I pitanja.
Sve pismene potvrde sažete su u par riječi, ne govore o putu koji sam prošla da bih postigla cilj.
Ne mislim da su uloge i titule nešto loše. Upravo suprotno – to su prilike da naučim nešto o sebi i drugima ili da razvijem određene vještine. Problem je kad se svim silama trudim ispuniti očekivanja koja se nameću kroz tu ulogu. Problem je kad više nije potrebno misliti svojom glavom ili djelovati po vlastitim kriterijima. Sad shvaćam što je značila rečenica o teretu na leđima. Zaista mi je teret kad živim po tuđim pravilima, jer tad sam daleko od sebe. Vjerujem da je dobar život balans. To znači ne dozvoliti da me uloge uguše. Suština je baviti se stvarima koje me ispunjavaju, iako su možda trivijalne, smiješne, besmislene ili „gubljenje vremena“.
Djelovanje iz srca
Svjesna sam da je igranje uloga zapravo začarani krug u kojem prolazi život. Na kraju će biti važno samo koliko sam u tome svemu bila sretna, a koliko sam jedva čekala kraj, što sam radila iz ljubavi, a što zato što sam morala ili zato što je društveno prihvatljivo. Kad zamišljam svoju starost, zamišljam je kako pričam o svom životu na način da izdvajam ono najvažnije. A to su iskustva i događaji koji su rezultat mog iskrenog i autentičnog djelovanja – djelovanja iz srca. Čini se jednostavno, a ipak, taj je put pun izazova. Ali, svakako vrijedan.
Magija je u putovanju, a putovanje je iskustvo koje mi nitko ne može oduzeti.
S vremenom sam shvatila da je vrlo lako impresionirati druge površnim sjajem diploma, certifikata, priznanja, pohvala i medalja. Ljudi na osnovu toga procijenjuju moju vrijednost. Sve pismene potvrde sažete su u par riječi, ne govore o putu koji sam prošla da bih postigla cilj. Sva magija je u putovanju, a putovanje je iskustvo koje mi nitko ne može oduzeti. To je neprikosnovena vrijednost, koju ne može nadmašiti nijedna društvena uloga sama po sebi, nijedna konvencija, zakon, pravilo ili potvrda.
Nećemo svi proći kroz iste uloge. I to je sasvim u redu. Ispuniti uloge životom, a ne život ulogama je ključ sretnog života. Sve ostalo mi se čini kao popunjavanje praznina i stavljanje kvačica na obavljene zadatke.
Anela Merdanović: Ljudi su prekomplicirani da bismo ih etiketirali
Anela Merdanović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
