Moj Banksy

Mayfair ima posebnu energiju i klimu; tamo je uvijek sunčano. Ili tamo nešto drugo sjaji? Ali, onaj slavuj što pjeva i noću, on je stalno tamo, čujem ga, cvrkuće s Barkley Square. Priznajem, vidim čaroliju u cijeloj toj metafori.

Pitala sam sve zaposlene u galeriji je li istina da nitko ne zna, pa ni oni, kako Banksy izgleda?

Tog sam svibnja išla na Mayfair zbog Banksyeve izložbe, kakvu Banksy nikad ne bi odobrio. Barem je takav, pomalo namigivački, ‘kriv-sam-al’-moram’ image ovoj izložbi dao Steve Lazarides, bivši galerist misterioznog umjetnika. Banksy se ne može buniti. Izloženi radovi više ne pripadaju njemu, nego, najčešće, A-listi poznatih, koji se među sobom šale u stilu: ‘Moj je Banksy veći od tvog.’

Wow!

Išla sam tamo s mojom Parižankom. Bila je mrzovoljna, kao i uvijek. Ona voli kad ne voli one koje masa ludo voli. Navikla sam ja na takve tipove. Ali, moja Parižanka voli mene i zbog mene ide na Banksya. Mrmljala je nešto usput, hoće kavu, neće kavu, hoće haljinu u butiku Vanesse Bruno…to je odmah pokraj Sotheby’s galerije. Dobro, rekla sam joj, ne moraš ići na Banksya. Ti gledaj izloge po Mayfairu, ja ću pogledati izložbu i nađemo se za petnaestak minuta na kavi. Odbila je taj prijedlog, otpuhnuvši kako je to besmislica. Mislim da sam joj čak vidjela mali plamen i dim u nosnicama.

Tako smo, na kraju, obje šutke hodale prema Sotheby’s galeriji, s namjerom da brzo od tamo izađemo. Jer, Parižanka je došla zbog mene, a ja ću zbog nje to na brzinu obići i okončati. I, pomislila sam, ovo mi je već po tko zna koji put ponovljena lekcija kako svugdje trebam ići sama.

A onda smo ušle u Galeriju… I otrgnulo nam se ono omrznuto ‘W-o-w’! Jer, nema se što drugo reći pri prvom susretu s nekim Banksyevim originalom. Zastao nam je dah. Prvo od Churchilla s punk-travnjakom na glavi. Turf War, kaže autor. Rat i vrtlarstvo, spojivo s ‘Engleskom, mojom Engleskom’.


Parižanka i ja naizmjenično smo se smijale i bilo nam je zlo. I ne samo nama. Isto su reagirali svi posjetitelji. Smjenjivali su se smijeh i muk. Sudarali smo se, komentirali jedni s drugima, u prolazu. Pitala sam čuvare u galeriji je li im ovo najdraža izložba od svih izložbi na kojima su morali stajati po osam sati dnevno? Rekli su da jest. Pitala sam sve zaposlene u galeriji je li istina da nitko ne zna, pa ni oni, kako Banksy izgleda? Rekli su da je istina. Rekli su mi i da se svi oni igraju pogađalice ‘Tko bi mogao biti Banksy?’ od svih lica koja uđu u galeriju, a mogli bi biti taj misteriozni umjetnik. Možda je ovaj desno, možda je onaj tamo, možda, ipak, onaj u odijelu?

Angažirani umjetnik bez lica

Bi li Banksy uopće došao na izložbu svojih radova koje on nikada ne bi izložio? Koji je poriv jači: ostati vjeran onome što si postao otkad si odlučio biti art-gerila, angažirani umjetnik bez lica ili dopustiti si djetinju radoznalost iz doba snova o uspjehu, pa ipak otići, pogledati svoje najbolje radove, njihov postav, makar te među gomilom ulovio, prepoznao tvoj bivši prijatelj i galerist Lazarides?

Banksy, umjesto slave i prepoznavanja lica iza umjetničkog djela, bira esenciju izbacivanja istine u prostor za potpis imena.

Steve Lazarides tvrdi da volimo Benksija jer: ‘Volimo kad iznenada, iza ugla naiđemo na nešto što će nas nasmijati. A baš je u tome Banksy najbolji. U pronalaženju mjesta na kojima će postaviti nešto što će ljude neočekivano nasmijati ili im izmamiti duboku emociju.’

Slika dva policajca isprepletena u poljupcu nježnosti i strasti izmamljuje neočekivane uzdahe promatračica. Zaista, poželjela sam i ja uskočiti u tu sliku punu života. ‘Zar ne znate da je kemija privlačnosti uvijek ista?‘ kao da pita autor.

Iza ugla, iza slike policajaca, vreba slika Burger King klinca ili sirotinjskog princa gladi, s muhama oko glave i krunom iznad očiju na samrti. Dok sam nečujno pritiskala ikonicu za fotografiranje, osjetila sam mučninu u želucu, kao da i ja bespravno iskorištavam sudbinu gladnog djeteta. Parižanka, koja je i sama slikarica, rekla mi je da Banksy, uz ideje što nas gađaju direktno u naše privatne misli, ima i izvrsnu tehniku, savršen osjećaj za svijetlo. ‘Misliš li da je školovani umjetnik?‘ pitala sam. ‘Naravno,’ rekla je.

Man’s man

Ushit na izložbi, pobuna, čitanje misli. Malo sam se zaljubila, bit će mi oprošteno. Moja je simpatija ono što se zove ‘a man’s man’, muškarac cijenjen među drugim muškarcima, i zapravo – fantom. Kao kad djeca umisle kako uz njih stalno hoda njihov nevidljivi prijatelj. Ja Banksyju mogu staviti lice kakvo ja hoću, kad već on može ‘na glas’ izgovarati moje misli. Ne želim nikad saznati kako on stvarno izgleda. Ima nešto u tome, u tom porivu umjetnika da ostane anoniman.

Ja Banksyju mogu staviti lice kakvo ja hoću, kad već on može ‘na glas’ izgovarati moje misli.

I književnica čije knjige s nestrpljenjem očekujem, sakrila je svoj pravi identitet. Romane piše kao Elena Ferrante, a nitko ne zna njeno pravo ime. I Ferrante, kao i Banksy, umjesto slave i prepoznavanja lica iza umjetničkog djela, bira esenciju izbacivanja istine u prostor za potpis imena.

Da se vratim metafori koju volim, kako slavuj uvijek pjeva na mayfairskom lijepom trgu. Pjeva i noću, privučen svjetlošću velegrada. To nije moja vrsta čarolije, ali razumijem je sada, nakon gotovo deset godina života u Londonu. To je londonski san: lijep square popločan gomilama funti Sterlinga, iznad kojeg odjekuje slobodan pjev radosti, u noći, čak i u noći. Opjevan je bio san, ali ne i sanjar. Sanjari si sve teže mogu priuštiti London. Na njih podsjeća angažirana umjetnost, na istinu iza površine, na živote ispod pločica od sterlinga. Umjetnost nas treba tom istinom zaskočiti, usred uspavljujuće pjesme neumornog, svjetlima opijenog slavuja.

Olja Raičević Knežević: Mit o rekreaciji

Olja Raičević Knežević: Još jednom o nama

 

Olja Raičević Knežević

GRADSKI ŽIVOTI

Crnogorsko-hrvatsko-britanska književnica i magistra kreativnog pisanja.

WordPress Ads