Junakinja romana Gospođa Black, Valle Black, koju guta kriza identiteta, vraćajući se taksijem iz svojih noćnih lutanja, ugleda na cesti ljubav iz mladosti, iz prethodne zemlje i prethodnog života. Nadimak mu je bio Ziko. Prije toga, uočila ga je u naselju u kojemu je živio i njen mladi ljubavnik, slikar Storm. Pomislila je kako joj se samo priviđa, jer taj se zvao Toby, iako se mogla zakleti da je to njen Ziko. Njen bivši, iz njene zemlje, zbog čije je smrti i otišla. A onda ga opet vidi…
Jesen
“Nagazi, prijatelju,” Valle poželi vrisnuti prema taksistu koji je vozi kući i koji zakoči ispred svakog žutog svjetla na semaforu. Ulice su prazne i vlažne, a taksist usporava čak i ispred pješačkih prijelaza na kojima bi mogao pregaziti samo neku plastičnu vrećicu.
Vallin se želudac grči. Mrzi sebe, taxi vozača, svoju prokletu nesanicu. Njeno se stanje pogoršava. Ne vidi izlaz iz sve ubrzanije jurnjave prema starosti bez lijepih sjećanja.
‘Posljedica poremećenog kortizona,’ rekao je doktor, ‘od amigdale koja misli da je stalno u opasnosti.’
‘Zašto amigdala misli da je u opasnosti?’ pitala je.
‘To tek trebamo otkriti. Postoji okidač. Možda i znate što je okidač, ali još ne želite znati, ne na nivou osviještenosti. To može biti neki stari strah, smetnja, predosjećaj da će se opet dogoditi nešto ružno. Najgore je ako zaista ne znate što je. Zatomljeno je. Ako to otkrijemo – izliječeni ste.’
Umor će doći
Ona ne misli da je ‘bolesna’. Zasad ne osjeća umor tijekom dana. Odgovorno obavlja svoj posao. ‘Ali, umor će doći’, uvjerava je doktor, ‘veliki umor, pad imuniteta, napadi panike i depresija.‘ Preporučio je kognitivnu terapiju uz antidepresive. Naravno, dao joj je i ime poznatog londonskog psihijatra u Harley Streetu, još jednog Gideonovog prijatelja. Odbila je.
Tada joj je predložio nešto novo: prisustvo uma, mindfulness, tako je to nazvao, također uz antidepresive, ali puno manju dozu. I za to je imao vrsnog terapeuta, kolegu. Čak je i to odbila, iako je sasvim bezazleno zvučalo. Htjela je odživjeti ovu fazu, ne prespavati je. Nije mislila da je to depresija; ona poznaje sebe. To je nezadovoljstvo, nemir, nelagoda… Proći će, a ona će izvući još funtu iskustva. Doktor se kiselo nasmiješio i nešto zapisao na komadu papira, nešto što ona nikada neće pročitati. Vjerovatno: ‘Pacijentica odbija pomoć, uz fatalističku teoriju svojstvenu njenom porijeklu.’
Valle nema svoj dom, nigdje. Stigla je ta životna faza kojom je sama sebe unaprijed plašila.
Znao je da mu više neće doći. Barem ne zbog toga. Umjesto pozdrava, rekao joj je neka sama pronađe svoju terapiju. Njemu, dodao je, ona najviše liči na ovisnicu koja prolazi krizu. Postoje razne vrste ovisnosti; i kriza. I razne vrste samopomoći. Ponekad je to nešto tako jednostavno poput pisanja dnevnika: ‘Sad sam dobro – što je uzrok? Sad sam loše – što je uzrok?’ Takva vrsta dnevnika. Možda nešto kreativnije, tko zna? Možda otkrijete skrivene talente?
Samo neka ustraje u borbi. A ako osjeti da tone – on je i dalje tu. Snažno se rukovao s njom. Naravno da je tu, Gideonov stari prijatelj, njihov obiteljski liječnik. Kako s njim otvoreno razgovarati? S bilo kim? Svatko s kim ovdje stupi u kontakt, na neki je način povezan s njenim mužem.
Nebo nije granica
Samo Storm to nije bio. Storm je bio njen. Prije ove jeseni, u dugim ljetnjim sumracima, nebo je napokon bilo vedro. Da, ali vedro i ravnodušno, a ona sićušna, zaboravljena pod visokim svodom danju i dalekim zvijezdama noću. Teže joj je padalo takvo vedro nebo od onog zimskog i sumornog. Dok je ležala u krevetu i zurila u to nebo, osjećala je da bi joj bilo lako ubiti se. Nebo joj nije bilo granica. Ne u onom ambicioznom smislu. Ona jedostavno nije pripadala tom nebu. Mogla je nestati. Počela je piti alkohol, gin ili votka tonike. Čak i prije ručka. Ništa više nije mogla podnijeti ‘na suho’. Sama je sebe uvjerila u to.
Noću je izlazila, soba i kuća gušile su je. Nije opet željela one hipnotike. Zato je bježala van, uvijek u trenirci i Uggs čizmama i nikada joj nije bilo vruće u tome. Vani je uvijek bilo barem malo oštrog povjetarca. Izlazila je iz kuće još uvijek pripita, bez telefona, samo sa svojim glazbom, sa slušalicama u ušima. G-dur; adaggio mix; uplakane žice violina i violončela; Divlji vjetar, Oči bez lica, Bijelo vjenčanje. Ženski kontra-altovi. Pjevala je naglas, uz svoju glazbu. Otpuštala tako stare tišine koje su u međuvremenu postale fosilni ostaci nataloženi na štitnjači.
Uživanje u nevidljivosti
Odšetala bi od Belgravie do Pimlica, uz rijeku, pa kroz puste, male ulice iza Galerija, sve do Trafalgar Squarea. Šuškajući su se drvoredi podavali vjetru s rijeke. Mimoišla bi se tek s ponekim vlasnikom psa. Nije se bojala, neka se oni boje nje. Kako prevaziđena misao. Prava balkanska, iz devedesetih.
Čula je samo svoju glazbu, pogleda uprtog u pločnike, brojila im je pjege od zgaženih žvakaćih guma. Kad bi se odmaknula od rijeke i upala u mračni okrajak od ceste, pouzdano bez CCTV-ja, isključila bi glazbu, bacala u mrak grane, tek poneku konzervu, limenku, štogod da je našla na cesti. A nije baš puno toga pronalazila…grad bez nepokupljenih otpadaka.
Nakon nekog vremena, odnekud bi zaurlao alarm i ona bi otrčala prema uličnim svjetlima. Odlazila je u pubove, tamo se trijeznila uz sodu s limunom, zurila u TV, u ljude za šankom. Uživala je u svojoj nevidljivosti. U toj pristojnoj trenirci pastelne boje nije djelovala poput lude nesaničarke, vjerovatno i alkoholičarke, koja šutira grane i konzerve, koja savija retrovizore na njoj nesimpatičnim autima… A nije ni djelovala, uopće nije djelovala. Obična žena u uglu s čašom bezalkoholnog pića ispred sebe.
Stručnjak za dodire
Gledala je u parove koji su se ljubili tu, pred svima, nježno se pipkali ili već, u taj sat, nepristojno dirali. Naučila je procijeniti veze. Jesu li parovi preko prijateljstva došli do ljubavi ili se tek upoznali, koliko će sve to trajati? Igrala se tako, sama sa sobom. Prepoznavala je sve vrste dodira: prve dodire, pijane dodire, dodire pred raskid, pred odlazak bez povratka. Postala je stručnjak! Stručnjak u nekom području, njoj potpuno beskrisnom području, od kojeg bi neka ambiciozna žena napisala knjigu, pa držala predavanja po svijetu.
A Valle je nakon svojih zaključaka samo išla piškiti – postajući tako i connossieure za pubove s dobrim WCima. Piškila bi, platila, pa lunjala od jedne do druge autobusne postaje, nadajući se da će uhvatiti neki noćni bus, ali bi na kraju najčešće završila na Tottenhem Roadu i tamo uletjela u prvi slobodan taxi.
Bila je gladna, imala je želju čitati ili odgledati neki film pun ženske snage koja bi zračila iz Kathy Bates ili Susan Sarandon.
Gidi ju je htio odvesti u Sussex. Mrzila je Sussex, mrzila je Stelbury vilu i to više nije htjela kriti od njega. Spomenuo je Grčku, Italiju ili Azurnu obalu, iako su sve te ne-britanske destinacije za njega ljeti bile prevruće. Rekla je da ona neće nigdje ići. Rekla je kako mora raditi. I radila je. Sastajala se s gospođom Challis, vrtlaricom koja nije vjerovala u odmore, pratila njene projekte sa štićenicima Fondacije. Gidi je vodio Ninu i Dragana u Sussex. Valle ne zna što su tamo radili, niti kako im je bilo. Njoj je bilo svejedno.
Grad u noći
Jesen je. Pretpostavlja kako je Gidi dosad njenim noćnim lutanjima nalijepio neku svoju dijagnozu. Odavno je nije kritizirao, niti rekao da je površna, da je nezahvalna, spora, smrdljiva… Na onoj večeri s glumcem utješio ju je obećavši joj da će barem on ostati normalan. Možda je platio nekome da je prati kako bi doznao više ili samo kako bi mu žena bila sigurna. Ali sad to nema veze. Ona više nema ljubavnika, ima samo grad u noći. Grad kojim luta, pije sodu u pibovima, piški i vrati se.
Ostajati budna u krevetu bilo joj je nezamislivo. Uvijek se može izvaditi na depresiju, mjesečarenje, genetske manije. Ali, što da radi? Kako da se brani ako je Gidi odluči poslati u bolnicu, da se tamo pridruži bratu? Ipak, ljeto je prošlo i dani su se skratili, što joj je veliko olakšanje. Ostajala je doma, zadrijemala bi oko osam navečer ili oko devet. Budila se oko ponoći i toliko sna bilo joj je dovoljno.
Pastelne boje i bež – klišeji
Prizemljenu je drži samo posao. Na poslu još uvijek daje sve od sebe. Završava sve svoje i šefičine obaveze na vrijeme, s onom vrtlaricom, sa svim tim nesretnim ljudima. U toj kući na Eaton Squareu, shvatila je, ništa nije njeno. Njen su izbor možda tek pokoja knjiga; zatim fino tkana, glatka posteljina, prekrivači za krevete iz Conran shopa i udobni jastuci za sofe, debeli ručnici, aromatične svijeće izlivene u kocke velikih dimenzija.
Valle je, kao prava doseljenica, njegovala gotovo natprirodnu ljubav prema kupovanju tih tako anglosaksonskih artikala. Sve su to lako zamjenljive stvari. Kad malo bolje razmisli i bit će uskoro zamijenjene. Gidi joj je natuknuo kako mu je muka od pastelnih boja, od bež-klišea, od Crabtree & Evelyn mirisa. Muka mu je od dekorativnih obilježja vlasitite klase. On bi sada zagasito zelene zidove i ništa na njima.
Valle po sobama kuće na Eaton Squareu, po katovima, po crno-bijelim kockama mramora i parketu boje starog zlata, hoda kao po jajima, često se osvrćući. Dobit će reumu od tog silnog mramora. Nikada ne sjedne na miru popiti čaj ili sama nešto pojesti, uvijek sve ‘s nogu’. A za normalne obroke čeka Gidija i Ninu, da je prime za stol. Veće pravo od nje na prostor u toj kućerini polažu spremačice. Nisu one za to krive, ali ona ih svejedno ne voli i nema nikakav odnos s njima. Nema odnos ni sa kime, rođena je kćerka prezire. Valle nema svoj dom, nigdje. Stigla je ta životna faza kojom je sama sebe unaprijed plašila.
Stop, stop!
Taksist se zaustavio i na sljedećem crvenom svjetlu, kod skretanja prema Pall Mallu. Tamo je neki manijak, vjerovatno nesaničar poput nje, stajao na pločniku u opremi za trčanje, nepotrebno čekajući da se upali zeleno svjetlo za pješake. Crveni odsjaj svjetla semafora pao je na lice tog čovjeka; na donji dio lica, jer su mu čelo i oči bili pokriveni bejzbol kapom. Njegove usne, rupica na bradi. Pod odsjajem se, poput kratkog leta nečije tek ispuštene duše, prikazao ožiljak u kutu usne. I pogled upućen njoj. Opet on. Opet ga vidi. On je, sad to zna. I sad, sad stoji i gleda je. Hej! Valle se zalijepi za prozorsko staklo taksija. ‘Hej, ti!’
Muškarac potrči sekundu prije paljenja zelenog svjetla za pješake. Ipak nije zbog toga stajao. Valle počne petljati oko vrata i prozora. (Taxi je od one najstarije Made-in-Coventry vrste.) Prozor se spušta guranjem pločice koju je teško pronaći. ‘Hej!’ viče kroz noć. ‘Ovdje ću izaći,’ obavještava vozača taxija koji sad, kad ne treba, kreće na paljenje žutog svijetla. ‘Stop, stop!’
Baca funte sa zadnjeg sjedišta. Zna koliko londonski taksisti preziru takvo ponašanje, zato ostavlja preveliku napojnicu. Istrčava iz auta, trči dalje, kroz mrak i izmaglicu vrišteći: ‘Hej! Hej, ti!’
Film pun ženske snage
Muškarac se ne zaustavlja. Već je daleko od nje i trči kao da će zauvijek trčati, kao da mu je to prirodno stanje. Čistinom uz rijeku, Valle ga vidi kako utrčava u Pimlico council naselje. Pa, to je Toby! A Toby je Ziko. Sad je sigurna u to.
Osjeća bol u sredini grudnog koša, ali ide dalje. Ovaj je grad ravnica, neograničena brdima, planinama. Boji se da će tim ravnim prostranstvom sve njene tajne biti otkrivene. Život će joj se zakomplicirati. Ali, zar je nije afera sa Stormom na ovo pripremala? Znala je kako to ima neku svrhu.
Oslobađanje pred susret s prošlošću. U život se mora uroniti. Ipak se nije usudila ući kroz otvorena ulazna vrata council naselja i buljiti u prozore zgrada, pogađati iza koje osvijetljene kocke živi njen jogger s ožiljkom u kutu usana. Što ako je Storm vidi kako se mota po naselju? Naravno da bi pomislio da je zbog njega tu, da ga uhodi, da pati za njim.
Pod odsjajem se, poput kratkog leta nečije tek ispuštene duše, prikazao ožiljak u kutu usne.
Neki su je napušeni mladići kod ulaza u naselje probali zastrašiti. Slali su joj poljupce, uzdisali, dozivali je, hvatajući se za međunožje. ‘Tražim svoje mrtvo dijete,’ viknula je prema njima, široko razjapila usta. Pobjegli su, posramljeni. ‘Sorry, lady,’ rekao je jedan od njih. Znala se braniti od noćnih predatora, jer noćobdije traže seks češće nego nečiji novčanik. A seksualni nagon ni pred čim tako brzo ne podvije rep kao pred tragedijom mentalne bolesti.
Mora ići kući. I vratila se doma, hladnokrvno otključavajući ulazna vrata, kao da je to bio dio dana kada se dolazi s posla. Bila je gladna, imala je želju čitati ili odgledati neki film pun ženske snage koja bi zračila iz Kathy Bates ili Susan Sarandon. Film uz koji će zaspati, poput svih normalnih zaposlenih žena.
