Kažu pojedini stručnjaci da je osnovno pravilo za uspješan život imati ideju ili viziju svojeg puta, plan kako to sprovesti te zacrtani pogled u stvarnost vlastite budućnosti i cilja kojeg želimo postići. Imala sam tako i ja viziju sebe i svoje budućnosti. Zapravo, više njih koje su se izmjenjivale kroz vrijeme, kroz godine i najviše ovisile o mojem „trenutnom raspoloženju“. Za svaku od tih ideja, pogleda u budućnost, mislila sam da će biti najbolje za mene, savršeno zamišljeno, kratko i jasno – idealan ishod uz pronalazak apsolutne životne svrhe!
Vrlo je vjerojatno da je u tom trenutku, kada sam imala te prethodne ideje, svaka od njih uistinu i bila moj najbolji plan i moj najbolji planirani ishod. Jer ako uzmemo u obzir činjenicu da svatko od nas za sebe želi najbolje i spreman je potruditi se oko toga, onda ni plan ni cilj ne mogu odskakati od savršenog, zar ne?
No, nije uvijek bilo tako savršeno…
Jedno su naše želje, a drugo su mogućnosti, stara je izreka i totalno pogrešna metafora koja nas, nažalost, i dan danas često vodi kroz život i to krivim putevima. Kažem krivim zato jer su naša naučena očekivanja toliko ograničena, štura i slaba da bez novih postavki, koje moramo stvoriti, ni nema mjesta za širinu opcija ili dodatne mogućnosti kako to izreka kaže.
Preispituje se sve što ima veze s vašim životom, vašom sudbinom, vašom budućnosti. Pogotovo ako imate osjećaj da ne ide kako bi trebalo.
Naime, naše vizije počivaju prvenstveno na faktorima koje poznajemo, na iskustvima koja smo proživjeli, na učenjima iz okoline, na malo tuđih iskustava i konačno, na onome što je naš um do tada spoznao kao vjerojatne mogućnosti. Mi imamo samo svoju sliku i svoje viđenje (što ne mora uopće podrazumijevati da vidimo kako stvarno stvari stoje). To što su vjerojatne mogućnosti, do sada svi znate da je to samo pojam u statistici, a za statistiku znamo što se kaže… Nije neka fina riječ, a ni zakonita radnja ili zanimanje.
Ipak, kad ste mladi i/ili zeleni kao zelena jabuka, rekao bi moj otac, onda vam je svaka stavka iz statistike, božje slovo na papiru, a to znamo da je istina koja se ne preispituje. Još jedan faul!
Preispitivanje
Preispituje se itekako. Preispituje se sve što ima veze s vašim životom, vašom sudbinom, vašom budućnosti. Pogotovo ako imate osjećaj da ne ide kako bi trebalo, da imate više padova nego uspona, da vam ne sjeda najbolje ni taj proces niti smjer kako se sve odvija i, naposljetku, čini vam se da da sve što radite radi protiv vas. Ako mislite da ste odluku donijeli ishitreno, da je niste prespavali, dovoljno promislili, a najvažnije, da je niste dobro isplanirali, onda odluka nije dobra. Bar ne taj tren.
Ako mislite da ste odluku donijeli ishitreno, da je niste prespavali, dovoljno promislili, a najvažnije, da je niste dobro isplanirali, onda odluka nije dobra.
Ako ste iole blizu takvim osjećajima da vam se čini da ipak niste na pravom putu, da možda i niste donijeli pravu odluku ili plan, da ste više loše volje i lošeg raspoloženja nego obično, da ne osjećate strast i/ili uzbuđenje zbog svega što radite, da vam nedostaje polet i radost i jedva čekanje sutra, ajme, stanite, zaustavite se, prekinite sve prije nego li bude prekasno, prije nego prođe pola života na krivom kolosijeku koji uopće ne vodi tamo kamo ste krenuli.
Ako to vidite sada, tu, na pola puta i pitate se što učiniti, odustati ili posustati, hoću li krenuti dalje, kuda dalje i kako dalje, bitno je vjerovati. Jer put te čeka, kao i nastavak ove priče u sljedećoj kolumni.
Potraga za samom sobom – Tko sam ja?
https://www.instagram.com/p/CXp-vHAM82a/
