Tek što je prošlo uskršnje jutro u kojem svi zajedno slavimo vjeru i nadu u novi život, prepuni razumijevanja, željni sklada, života bez osuđivanja i bez prokazivanja prstom, motivirani crkvenom propovijedi koja i inače svake nedjelje ukazuje na to kako bi život trebalo živjeti, već na samome ručku ili bolje reći nakon ručka, i nakon par nazdravljanja i popijenih čašica mijenja se energija, teme razgovora i općenito viđenje života i ljudi u njemu.
Reći ćete, pa što, zato i postoje obiteljski ručkovi, kad smo svi zajedno, kad se družimo, kad smo svi na okupu, kada čuvamo obiteljsku tradiciju, razgovaramo o svemu i svačemu, i konačno, stvaramo sjećanja… I da, tako to jest u većini slučajeva, i sjećanja ostaju, to garantiram. No je li to uvijek sa slatkim okusom na usnama ili baš i ne, to je već druga stvar.
Obiteljske teme
Ne znam je li kod vas tako, jer možda živite u balansiranim obiteljima u kojima se sve savršeno poklapa, a za razgovor i temu bira vrijeme, mjesto i trenutak u kojem će se isti dogoditi. No kod mene i mojih toga baš i nema.
Moja obitelj nije ni velika ni mala, ovisno što tko podrazumijeva pod tim pojmovima,. Uz žive i zdrave roditelje te moje dvije sestre i njihove muževe (savršeno posložene brakove), moji su se roditelji obogatili za još osmero unučadi, od kojih je polovica te djece moja, ravno četvero. Statistički gledano, ja vodim u smislu brige o natalitetu 2:1 u odnosu na svoje sestre.
Uz to isto tako prednjačim i u broju muževa. Zapravo, imala sam samo jednog, ali četvrto dijete nije iz tog braka, već nakon rastave, pa se onda može računati da sam ipak imala bar dva, kako to drugi gledaju i računaju. Jer broj muževa ili partnera je jako važan, čak i u 2022. godini, jer nikad se ne zna…. Dodatno, nakon braka i četvero sad već odrasle djece, i dalje sam solo. A to zasigurno ne znači ništa dobro… Bar za ne za mene i moj obiteljski status.
Nepostavljena pitanja
Vjerujem kako sad i sami imate neke upitnike iznad glave, i to je u redu, jer ih još uvijek imaju i ovi meni najbliži. Mislim na sestre, njihove muževe, ali i roditelje, jer koliko god sam ja otvorena i razgovorljiva osoba, očito još uvijek nisam ponudila dovoljno dobro objašnjenje ili odgovorila na sva nepostavljena pitanja koja vidim da postoje u tuđim glavama, ali ne izlaze iz usta jer kao da su ostala zalijepljena na nepcu poput slatke karamele koja nikako da se skine, pa je pokušavajući odlijepiti na kraju i progutamo, baš kao i pitanja koja se ne usudimo postaviti, ili bar ne dok ne dođe trenutak „In vino veritas“.
Kako god bilo, odgovorila ja na sve ili ništa, uvijek nekako dođem na red u kojem već otprilike znam što me čeka i koji će komentari, pošalice ili riječi izaći kroz usta određenih osoba nakon čašice ili dvije.
Svi oni koji su imali iskustvo prekida veze za koju su mislili da će trajati zauvijek, ali je nešto pošlo po zlu pa nisu ostali s tom osobom dok su se drugi tome nadali, ili su se rastali a nitko ne vidi razlog zašto, ili su izabrali „krivog“ partnera jer gdje su ti oči bile da izabereš baš nju/njega, ili su bili na „krivom mjestu u krivo vrijeme“ jer da imaš glavu na ramenima koja ti nečemu služi ne bi išao/išla tamo, ili su jednostavno smogli snage i izabrali reći „NE“ naglas, a zatim poslali sve u tri . . . neke stvari, zapravo će sami znati kakvi komentari, riječi, nesuvisla pitanja i odgovori koji idu odmah iza njih dolaze u takvim situacijama.
Ne sudite drugima
Možda sam zato prestala ići u crkvu i na redovita misna slavlja zbog prikrivenog licemjerstva koje ostaje u ljudima, čak i nakon propovijedi koja bi ti trebala preispitivati dušu, širinu našeg shvaćanja, a još više razumijevanja i prihvaćanja.
Možda baš zbog toga što se to nerazumijevanje često savijalo preko mojih leđa, više, bolje i dublje gledam ljude, njihove životne priče i osjećam bol i žuljeve od cipela u kojima stoje. Možda zato pokušavam stavljati drugima flastere na mjesta gdje boli i ne dam da im se prisilno trgaju šavovi koji još nisu spremni na vađenje. I na kraju, možda zato češće podsjećam sve oko sebe, i usput sebe samu, da ne sude nikog, kako i njima samima ne bi bilo suđeno.
Nikad ne znamo kakvu tko bitku vodi. Zato ako možete, ponudite i dajte ruku, ali u isto vrijeme ako zatreba ugrizite vlastiti jezik kako ne bi nekog usmrtio svojom otrovnom oštricom.
Ti si svoja najveća investicija, brini o njoj pažljivo!
Proljeće je pred vratima – pravo vrijeme za nove odluke i planove!
