Ženska torba. Moja. Vaša. Naša. Koji god model odaberem, koju god veličinu, ima nešto što je uvijek konstantno. Jedva je uspijem zatvoriti. Bila ona mala, velika, oversized kakve najviše volim, bio to ruksak, ceker ili pismo torba, nikada, ali nikada iz prve ne uspijem pronaći ono što mi taj čas treba. Ne pomažu ni silni pretinci, sistematizacija stvarčica po raznim etuićima, ne pomažu ni redovite male generalke.
Zanimljivo bi bilo istresti sve naše torbe i pronaći im ono zajedničko, kao sto djeca uče iz matematike presjek skupova. Ono što bi ulazilo u presjek zasigurno bi bili – ključevi, mobitel (o njemu malo više u retcima koji slijede), maramice, labelo, ruž, ulošci, kemijska, žvakaće gume, nesseser, novčanik, vrećica (osim kad mi treba, tada zagonetno nestane), parfem, papirići, puno papirića, opet maramice, opet vrećica.
Najviše mi je žao fotografija i filmića jer su cure nedavno imale rođendane, pa je sve bilo na njemu. Kao da sam izgubila sve one kamenčiće, grančice i školjkice…
Kamenčići za sreću
Zavući ruku u jednu takvu torbu i probiti se do dna, zahtijeva određenu vrstu rizika. Nikad ne znaš hoćeš li je neozlijeđenu izvući nazad. Jer, ruku na srce, baš kao i u školskoj torbi, nađe se unutra pokoji razmrvljeni keks, korica od sendviča koja je bila zamotana u salveti, ali više nije, bomboni koji su ispali iz vrećice, gel za pranje ruku koji nije dobro zatvoren pa se razlije po npr. kožnom novčaniku, kamečići za sreću, grančice iz parkića, prošlogodišnji kesten (isto mami za sreću).
Kada si mama, sve ove kamenčiće, grančice, suhe tratinčice, školjkice i žireve čuvaš poput blaga i svi oni imaju posebno mjesto u tvom srcu, ali ne i u torbi. Naime, jedna poštena oversized torba ne bi bila dovoljna za sve uspomene koje smo iz šetnji parkom i s izleta donijeli doma dok su cure bile male.
Jednako tako i kore od banane, ostatke sendviča, bočice vode, pelene, sva čuda protiv uboda komaraca, pa onda i sva čuda nakon uboda, jel’, posudice s narezanim voćem, šilterice i uvijek dvije potkošulje i majčice u vrećici, ako djeca slučajno budu mokra, a budu uvijek, to je pravilo. Nedostaje mi to vrijeme, ali ne i takve torbe.
Gdje mi je mobitel?
No, borba i dalje traje. Recimo za ključevima. Ako sam ih stavila u prednji pretinac torbe, oni su u džepu kaputa. Ako ih stavim na stolić u hodniku, oni su na dnu torbe ili ne daj Bože s vanjske strane ulaznih vrata (hvala nebesima na divnim susjedima). Ili mobitel. Najčešće pitanje koje postavljam svojim ukućanima je – Je li vidio tko moj mobitel? Pa sad je tu bio.
Ni sama više ne mogu čuti tu rečenicu.
Jer on zaista je uvijek tu, osim kad mi treba. Tada je u kupaonici, na balkonu, u kućnom ogrtaču, na veš mašini, u hodniku..
Dostava
Prošle godine, vrijeme uoči Božića, zvono na vratima.
Dostava. Maleni paketić. Gadget za ovakve poput mene.
Tomica: Izvoli, ženo, objesi ovo na ključeve. Ovo nije obični privjesak, ovo je tvoj spas. Kad ne znaš gdje ti je mobitel, stisneš ovaj žetončić pa će ti mobitel zazvoniti. Kad ne znaš gdje su ti ključevi, instaliraš aplikaciju na mobitelu pa će pametni žetončić pronaći ključeve i javiti ti lokaciju na mobitelu. Kad ne znaš gdje ti je glava, vjerojatno u oblacima.
Ja: Ajme, mužu, dirnuta sam. Pa zašto nisi čekao do Božića i stavio to pod bor? (Nikada ne spava ona praktična ja).
Tomica: Ženo, pa Božić je za tjedan dana. Tebi treba pomoć SADA.
Znam, znam, jako je duhovit taj moj muž.
Baterije
I funkcionirao je taj njegov poklon dosta dugo, moram reći. Puna dva mjeseca. Malo me iritirao zvuk kojim mi je aplikacija javljala gdje su ključevi i obratno, ali i nisam ništa rekla na glas jer je moja rečnica – Je li tko vidio moj mobitel? dugo iritirala njega, pa je rezultat bio izjednačen, rekla bih.
No, konačno su se baterije žetončića ispraznile, pa je trebalo čekati neko vrijeme da dođu na kućnu adresu jer smo ih naručili internetom. Muž ih je, doduše naručio isti dan, baš mu se žurilo, ali pritom nije znao da su prošla dobra tri tjedna otkako mu je njegova ženica to “zaboravila” reći. Osvetilo mi se to, ubrzo.
Perilica rublja skriva veliku tajnu
Taman dva dana prije nego su te mikro baterijice stigle, odlučila sa , kao i svaku večer, uključiti veš mašinu. Ovaj put program na 60 stupnjeva, plus sušilica. Strpala sam, između ostalog, svoj ogrtač od frotira kojeg sam taj čas skinula sa sebe nakon tuširanja. Ubacila sam se u pidžamicu, upalila i suđericu, pospremila kupaonicu, nahranila psića i kunića, potjerala djecu spavati, riješila dva tri svjetska problema, sve onako usput kako mi žene to znamo i možemo.
Sjetih se da sam mami zaboravila reći da ću sutra doći do njih tek navečer, a ne popodne, jer moram skoknuti do televizije. Maloprije smo se čule, prije nekih pola sata. Dakle, mobitel je tu negdje. Tražim ga, tražim, tražim na svim mogućim i nemogućim mjestima. Nema ga. Pregrizem ponos i pitam muža je li ga vidio.
Nije, kaže. Preksutra ti stižu baterijice za žetončić, strpi se još malo.
Posljednji ples
Neprimjetno frknem nosom i čujem neki čudni, tupi zvuk kako dolazi iz kupaonice. Ne može biti veš mašina, kupljena je odmah nakon lock downa. Uđem u kupaonicu, a na unutrašnjosti vrata te iste perilice, ponosno stoji moj pametni telefon. Vidim kako ga centrifuga odvlači u bubanj, pa ga opet baci na staklena vratašca i tako nekoliko puta. Stala sam kao ukopana. Perilica je topla, puna pjene. Isključila sam je, pričekala zvuk senzora kako bih otvorila vrata (a to je trajalooooo ) i izvukla svoj topli, okupani mobitel kojem više nije bilo spasa. Ostao je u džepu frotirastog ogrtača i tako završio svoj posljednji ples na 1500 okretaja i 60 stupnjeva.
Ništa nisam mogla spasiti iz njega, a najviše mi je žao fotografija i filmića jer su cure nedavno imale rođendane, pa je sve bilo na njemu. Kao da sam izgubila sve one kamenčiće, grančice i školjkice s početka priče. One koje brižno čuvam na policama, ali i u svim mogućim pretincima i na dnu svake svoje torbe.
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
