Najljepša prijateljstva počinju čvrstim stiskom ruke, zar ne?
*
Već po tom prvom stisku možete puno toga otkriti o osobi koju upoznajete. Ako je stisak snažan i srčan ili ako je mlak i slab, njegova će snaga dati naslutiti o kakvoj se osobi radi. Obzirom da naše upoznavanje počinje riječima i mislima otkucanima po tipkovnici, za pretpostaviti je da će nam trebati neko vrijeme da se upoznamo, zbližimo i nadam se, zavolimo.
*
Moj stisak ruke bio bi jako energičan, mozda čak i prenergican, ali takva sam i sama. Najčesće dajem previše, tako kažu, makar, ja mislim da previše davanja sebe ne može nikada biti opcija. Uvijek daš koliko možeš, koliko želiš, koliko osjećaš da trebaš. Osjetljivost je vrlina, čak privilegija, a nikako ne mana. Time sam se dala zavarati kad sam bila djevojka, a sada, u ovim zrelim godinama, shvaćam kako je jedino osjetljivost pravi put. Iz osjetljivosti se rađa empatija, a ona je neokrunjena kraljica svih ljudskih osjećaja. I zato, živjele moje (naše) osjetljive godine, koje god one bile.
Čim nanjušim tišinu, ja uletavam. A volim tišinu, baš mi je draga, zapravo. Ali taj moj bla bla nagon, on je jači.
Žena, majka, glumica, funkcija
Dobro, sad kad smo se rukovali, možda da kažem koju o sebi. Ukratko, žena, majka, glumica, funkcija.
Ovo prvo pretpostavlja da sam rođena kao žena, zarobljena u tijelu žene i da sam Tomislavova supruga i mamina i tatina velika djevojčica. Ovo drugo da sam majka dviju prekrasnih teenagerica. Treće da je gluma moj poziv i posao. A ovo četvrto sve ostalo – spremačica, kuharica, domaćica, šetačica našeg psića Bobija, strastvena čitačica i pisačica ( prije svega neobičnih riječi ), dobavljačica, vozačica, nasmijavačica, tješiteljica, promatračica, obožavateljica mora i smijeha i hvatačica vlastitih misli.
*
Ono što me najviše veseli je upravo ovo posljednje. Uhvatiti jednu misao koja me proganja, pustiti joj da me odvede drugoj, petoj, dvadeset petoj i onda naći trenutak i zapisati ih… E, tada me obuzme osjećaj neobičnog veselja i srećice. I taj osjećaj želim dijeliti s vama.
*
Taj trenutak je često luksuz. Taj trenutak za sebe, za vlastite misli. Ma, ponekad to i nije loše, kažem vam, jer misli nam budu svakakve.
*
Nisu uvijek u pitanju cvjetne livade i topla ljetna kiša, je l’. Ponekad nam misli krenu nekim mračnim, manje privlačnim putem, pa je dobro znati vratiti se natrag, na poznatu cvjetnu livadicu.
*
Kažu da je smijeh znak prepoznavanja, pa ako usput nekome izmamim osmijeh na lice, to će me posebno razveseliti.
*
BLa BLa Land
Zašto BLa BLa Land? Asocijacija na film je točna, ali je igra riječima je još točnija. Ponekad logoreično pričam, bez daha, sve želim reći i podijeliti u jednom trenutku! I, iako čujem glasić koji mi govori da se zaustavim, ja ga uspješno ignoriram.
Punim tišine u neugodnim razgovorima.
Punim tišine u liftu. I dok čekam da mi teta iz dućana nareže salamu. I dok čekam da mi dostavljač prebroji kusur. Dok ručamo.
*
Čim nanjušim tišinu, ja uletavam. A volim tišinu, baš mi je draga, zapravo. Ali taj moj bla bla nagon, on je jači. Kao i san koji me ulovi na početku gotovo svakog filma na kraju radnog tjedna pred kojim sam, koliko god se trudila, nemoćna.
*
Mnogi ljudi puno pričaju. Navodno je to “bolest” današnjeg pandemijskog vremena jer puno vremena provodimo izolirani od socijalnih kontakata na koje smo navikli. Zato, kad nam se pruži prilika i kad ugledamo poznato lice, napadamo riječima bez kontrole. Možda. Možda se najpričljiviji ljudi skrivaju upravo iza te bujice riječi i tako žele prikriti vlastitu nesigurnost. Ne znam kojoj ja kategoriji pripadam, ali mi je upravo pao na pamet poznati Marquezov citat.
“Shvatio sam da moja discipliniranost nije jedna od mojih vrlina, nego reakcija na moju nemarnost; da se pravim velikodušnim kako bih skrio vlastitu škrtost, da sam oprezan jer sam u biti nepovjerljiv, da sam pomirljiv kako ne bih upao u zamku svojih neobuzdanih ljutnji, da se trudim uvijek biti točan da se ne otkrije koliko mi malo znači tuđe vrijeme.”
*
Pa bih se možda samo skromno nadovezala – da je moja pričljivost strah da zapravo nemam što reći. Možda, ali svakako pripadam onoj brzopričajućoj i punopričajućoj skupini.
*
Brzotrkeljajuća
Sjetih se upravo jedne uloge koju sam odigrala davnih dvijetisućitih. Uloga se zvala Brzotrkeljajuća žena Hanka Havanka s Havaja. Predstavu ” Kapetan John Peoplefox” režirao je naš poznati, neprežaljeni glumac Mustafa Nadarević, od milja zvan Mujica. Kakva je to poslastica bila! Od procesa, divnih kolega, predstave, uspomena…
*
Dakle, već tada, na početku svojih glumačkih pustolovina, dala se naslutiti moja prava priroda (smijeh). Ovaj smijeh u zagradi ili kako mi volimo reći, u didaskaliji, sugerira ono što biste, da se gledamo uživo, vidjeli ili osjetili. Jako volim zagrade i zareze. U školi su nas učili da na mjestu gdje pišemo zarez trebamo uzeti dah. No, ja i to često ignoriram (opet smijeh).
*
I tako, probijajući se kroz ovih 3999 uvodnih slova (ali, tko broji) možda (opet možda) smo se uspjeli malo i upoznati, nanjušiti, opipati, omirisati. Svakako će ih biti još – slova, riječi i misli koje će nam u tome pomoći, na našem bla bla putu. You have my word.
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
*
