Zašto ne volim posuđivati stvari i zašto mislim da to nema veze sa škrtošću?
Često sam se propitivala zašto uvijek iznova radim iste pogreške, zašto radim protiv svog unutranjeg glasića koji mi govori jedno, a ja napravim drugo? Zašto ne znam reći NE u nekim svakodnevnim situacijama?
Zato što mi je neugodno. Neugodno da će netko pomisliti da ne želim dijeliti (čitaj da nisam dobra). O, kako je to pogrešno i kako mi je drago da sam se izliječila od toga. Jedno – Oprosti, ali takve stvari ne mogu podijeliti i sve je riješeno. Danas je to teško probavljivo, jer se sve dijeli na društvenim mrežama: od najveće intime do pločica u kupaoni, od mišljena do recepata. Dijelimo sve sa svima.
Sjećam se, dok sam bila mlada glumica, često bi mi kolegice u glumačkoj garderobi prije predstave prilazile s molbom da su zaboravile svoj ruž ili maskaru i molile da im posudim. Jesam, makar mi je bilo neobično da me netko takvo što traži. Nakon toga bih se ja loše osjećala i brisala ruž maramicom jer sam gadljiva.
Jednom mi je, isto tako, prijateljica došla u posjet i vidjela moju koleciju dvd-a (dakle, davno je to bilo, puno prije Netflixa) i molila me da joj posudim njih nekoliko. Jesam, nadajući se da ih neće zaboraviti vratiti. Među njima je bio i film Amelie, moj tada omiljeni film, kojeg mi je današnji muž, a tadašnji dečko poklonio na jednom spoju. Prošli su dani, tjedni, mjeseci, godine. Uvijek kada bismo se čule, meni je bilo neugodno pitati za moje dvd-e, a ona ih nije spominjala. Jednom sam se odvažila, i hrabro pitala za njih, a odgovor me strašno rastužio.
Baš sam bila tužna.
Never more. Nema to veze sa škrtošću. Moj unutarnji glasić postajao je godinama sve hrabriji i sve glasniji.
Neugoda
Ili kad me jedna kolegica upitala da joj posudim novac. Nisam dvojila niti sekunde, bila je starija od mene, bez posla, kaže samo na par mjeseci. Prošli mjeseci, godine, nikada se to nije spominjalo kada bismo se srele. Pretpostavila sam da joj je bilo neugodno, a ja sam bila ljuta na sebe što je i meni. Meni je neugodno pitati za nešto moje. I zašto uopće moram pitati, često sam razmišljala. U to sam vrijeme bila slobodni umjetnik i bilo je normalno (nažalost i sada je) dosađivati i neprestano “sjediti” na telefonu i pitati kada će konačno “sjesti honorar”. Ali nju pitati, to nisam mogla.
No, jednog dana njezin je suprug došao u naše kazalište na kavicu i malo se podružiti s nama, svojim kolegama. Došao je direktno iz shoppinga s prepunim vrećicama i da stvar bude bolja, vadio košulje, majice, hlače (mahom brendirane) i pokazivao ih jednom starijem kolegi. Iz razgovora sam shvatila kako mu nije mrsko ići u shopping, da voli skupe stvari, i on i njegova žena, i da ”bu i ona sad došla jer nas nije dugo vidjela”.
Na brzinu sam dovršila kavicu i požurila doma kako bih izbjegla taj susret, a samoj sebi obećala da ću je već sutra nazvati i pitati svoj novac.
– Ajme, oprosti, ja sam potpuno zaboravila – kaže ona.
Već sutra mi je novac bio na računu. Bila sam jako pristojna i ok. Prema njoj. Ali, bila sam jako ljuta na sebe. I tu sam prelomila. Never more. Nema to veze sa škrtošću. Moj unutarnji glasić postajao je godinama sve hrabriji i sve glasniji. Pomoći ću, uvijek i svima, to činim i dalje, ali ovo nema veze s tim, Daria.
Gornji grad
A sada malo romantike među moje redove, molim.
Često smo na Gornjem gradu, u šetnji.
Jučer je bilo malo drugačije jer su cure same šetale našeg psića Bobija. Svidjelo mu se, kažu mi. Upoznale su neke dvije simpatične Koreanke koje su se divile našem Bobiju, pa su između ostalog, pretpostavljam, i zato bile toliko simpatične. I jednu stariju gospođu s psom, s kojom su se, kažu, baš puno napričale. I ona ima istog psa, mama, ali njezin je crno smeđi i ima flafastije krzno od Bobijevog.
Često smo na Gornjem gradu, u šetnji.
Nema više onih crvenih pletenih srca na fasadama, koje su poput flastera zaustavljale krv na pukotinama dotrajalih, potresom ranjenih, kuća. Ima puno policijskih traka zbog oštećenih fasada i krovišta i puno plastičnih cerada jer se ispod njih nesto obnavlja. Valjda.
Ali, uvijek je čarobno.
Često smo na Gornjem gradu, ponekad samo u vožnji.
Samo se vozimo i vozimo i napravimo nekoliko krugova, i slušamo neku dobru muziku, pa kad me policajci, kojih ima gotovo na svakom uglu, počnu čudno gledati, skrenem kod Palainovke pa po Jurjoj vesi nastavimo vožnju, preko Medveščaka do samog centra.
Jedno upaljeno svjetlo u cijeloj Jurjevskoj, na potezu do biste Vatroslava Lisinskog i one prepoznatljive kuće na uglu koje više nema.
Jedno upaljeno svjetlo.
Pa smo uobičajeno produžili do Mallinove.
Moj tata je odrastao u toj ulici.
To je najljepša ulica u Zagrebu, njemu, mami, nama.
Nazvala sam ga da mu to kažem. On zna svaki prozor, svaku kuću, svaki ugao. Teško je podnio kada se kao srednjoškolac preselio u Petrovu.
Pa mi je po tko zna koji put prepričavao sve zgode iz svog djetinstva i svoje mladosti, koje obožavam slušati.
Kako je taj dio grada nekada disao i živio, Daria moja, da znaš.
Nije moguće živjeti od uspomena, kažu neki.
Makar, zašto? analitično će dalje postavljajući protupitanje sam sebi.
Zapravo je imati takve uspomene, nemjerljivo bogatstvo. Ja sam toliko sretan što ne moram odrastati sada. Sada se mogu prisjećati.
Sve je ono gore bilo moje, naše. Svaki voćnjak, svaka livada, svaka magla. Jurjevska. Kad se samo sjetim svog Bobija.
I on je imao Bobija.
Samo jedno svjetlo? ponovno me upitao.
Da, tata. Zamisli.
*
Greeting from BLa BLa Land,
Daria
