Život je posljednih dana potaknuo lavinu sjećanja i to ne onih lijepih. Naravno, mislim na snažna podrhtavanja tla u Turskoj i Siriji, na nezamislive strahote koje tamošnji ljudi proživljavaju još uvijek, danima nakon potresa. Slike kojima smo bombardirani po raznim medijima izazivaju očaj, bijes, nemoć i tišinu. Nema se tu što reći. Tišina koja je potrebna neumornim spasiocima da čuju žrtve zarobljene pod stotinama kilograma betona i željeza, ta tišina, taj muk, to je jedino sto se ima za “reći”. Ali te potresne fotografije ne idu iz glave. Čak i kada nas svakodnevica gura naprijed u svom ludom ritmu – vraćaju se poput bumeranga, na bljeskove, izazvajući jezu i opet glasni muk.
Jučer sam tako pekla palačinke dok su djeca bila u školi, veselila se radu na novoj predstavi, naš psić je ležao na mojim nogama vrebajući hoće li mi koja palačinka slučajno pasti na pod (on je uvijek u niskom startu, spreman kao kobac), kad mi je poput munje sijevnula pred očima slika oca nijemog od boli koja obilazi čitav svijet. Sledila sam se. Pokušala sam je odagnati iz glave, a onda se osjećala krivom što nekako jesam.
Probijajući se kroz gužvu, tih pola sata nisam mislila na ljude zarobljene u ruševinama u Turskoj i Siriji, niti na one u Ukrajini gdje bjesni rat već skoro godinu dana, već o tome kako čovjek može činiti dobro drugima i svijetu, kada on tako odluči.
Priroda i društvo
Na brzinu sam dovršila tu palačinku, ostatak tijesta stavila u frižder i otišla s psom na nasip hodati. Opušta me gledati naseg Bobija kako bezbrižno trči. Te njegove male, fletne nožice, to snježno krzno koje se vjetrovi (vijori na vjetru, glagol preuzet od mojih cura kada su bile dvogodišnjakinje), njegov osmijeh slobode i nesputanosti, sve mi to izaziva osjećaj ljepote i prije svega mira. A mir je nešto o čemu svi čeznemo. Mi koji imamo sve. Unutarnji mir i zahvalnost na svemu što imamo, samo to. Gledam u tu rijeku, opet je visoka. Nikoga ništa ne pita, buja, kao niti tektonske ploče koje se pomiču. Ranjena priroda tjera po svom, a mi smo nemoćni. Njezina snaga i silina je nešto na što u utrci za ” imanjem ” često zaboravljamo, pa nas ona svako toliko podsjeti i upozori.
*
Nakon dvosatne šetnje po zubatom suncu strpala sam Bobija u auto i krenula kući dovršiti palačinke razmišljajući o razornoj snazi prirode. Ne volim teze tipa “priroda nam se sveti ” jer mi zvuče pretjerano fatalistički. Ali da smo kao čovječanstvo svojim sebičnim i neodgovorinim ponašanjem doveli u pitanje vlastiti opstanak, jesmo. Razmišljala sam o čovjeku, koliko lošeg je u njemu kada misli da novcem može kupiti vlastitu besmrtnost. Kako ugrožava živote budućih naraštaja ponašajući se kao da njime završava ljudska vrsta i kako je nemoguće da toga nije svjestan. Kako uzima vodu i čist zrak zdravo za gotovo, kako sve uzima zdravo za gotovo. Kako postoje ljudi koji na tuđoj patnji profitiraju i pritom mirno spavaju.
U tom razmišljanju me prekinula novonastala situacija u prometu.
Čula sam kako jedan mlađi čovjek viče na drugoga i psuje ga, psuje ga baš ružno. Ovaj drugi, stariji gospodin, ne snalazi se tako spretno s psovkama kao prvi, povlači se, ispričava, zna da je kriv, ali mu se jako žuri (ne znamo zašto, nikada ne znamo zašto se nekome žuri) i potpuno posramljen ulazi u svoj automobil. Toliko mi je tužno vidjeti starije ljude tako posramljene i pobijeđene. Ima nešto baš dirljivo u toj slici.
S lijeve strane se približio traci u kojoj sam se nalazila u nadi da će ga netko ipak propustiti kako bi što prije otišao i zaboravio sve poglede uprte u njegova leđa. Zato sam mu rukom dala znak da se ugura, na čemu mi je pristojno zahvalio. A pogled mu je bio toliko nepodnošljivo tužan, gotovo pokajnički.
Čovjek je dobar
To je bio onaj trenutak u prometu, kada ti potpuno nepoznati vozač/čica zahvali podizanjem ruke i spontanim osmijehom. Pa ti uzvratiš osmijehom nazad. Pa se dogodi, baš u tom trenu, u toj sekundi, toliko toga – prepoznavanje, ljubav, uvažavanje, prijateljstvo.
*
Između vas toliko toga nepoznatog – ništa ne znaš o toj osobi. Kakva je, je li sretna ili stravično tužna, čime se bavi, kako se zove, kamo ide…? Ne znaš ništa i ništa te ne zanima. Samo pustiš da te zavede taj osmijeh. Jednim osmijehom probiti duplu šofer šajbu, sve predrasude i osude, samo jednim spontanim osmijehom. Jer je to prirodno, jer bi tako trebalo biti. To zbilja nije malo, mislim si ja.
Čovjek je dobar, ipak je.
*
Probijajući se kroz gužvu, tih pola sata nisam mislila na ljude zarobljene u ruševinama u Turskoj i Siriji, niti na one u Ukrajini gdje bjesni rat već skoro godinu dana, već o tome kako čovjek može činiti dobro drugima i svijetu, kada on tako odluči. A priroda će i dalje po svom, ona ne pita. Dok god nam nudi najljepši planet za život i čarobne prizore koji oduzimaju dah, trebamo joj se samo nakloniti s velikim strahopoštovanjem. A kada se pobuni i razbjesni, trebamo utihnuti. Kao i sada. Utihnuti kako bismo čuli ima li još koga kome možemo pomoći- djelom, riječju, pogledom. Ja zaista vjerujem u čovjeka i njegovu dobrotu.
*
Sjetila sam se jednog citata naše velike književnice Olje Savičević Ivančević:
“Radost je, a ne patnja, svaki put spasila svijet.”
*
Greeting from BLa BLa Land,
Daria
*
