Prije nekog vremena objavila sam svoj prvi blog na društvenim mrežama, dobila stotinjak lajkova i dosta pozitivnih komentara. Mnogim mojim FB prijateljicama to ne bi značilo ništa, no ja sam sebi otvorila bocu pjenušca. Jer, a to malo ljudi zna, trebalo mi je 10 godina psihoanalitičke psihoterapije da bih objavila taj blog. Ne zato što mislim da sam glupa i nepismena, nego zato što po mojem dubokom uvjerenju nema nikakvog razloga da itko pročita nešto što sam ja napisala ako na svijetu postoji osam milijardi ljudi od kojih tako puno njih sjajno piše. Nema baš nikakvog razloga.
Naposlijetku, nije toliko važno odletjeti u središte Sunca, nego dopuzati do male čistine na Zemlji gdje sunce katkad zasja i ondje se malo ugrijati. / Iz Kafkinog Pisma ocu
Svi smo jedinstveni i važni
Tri su bitna faktora zbog kojih ljudi poput mene, još kao djeca, izgube osjećaj da su jedinstveni i važni. To su temperament s kojim se rađamo, neadekvatan odgovor roditelja na emotivne potrebe djeteta i sreća.
Temperament ne možemo birati. Ja sam melankolik i većinu situacija interpretiram pesimistično.
Što se roditelja tiče, moji su bili pristojni ljudi i vrhunski intelektualci, no nekad se stvari jednostavno ne poklope onako kako bi trebalo. Iako su čitali J.J. Rousseaua koji je u 18. stoljeću postavio temelje suvremenog odgoja izjavivši da su djeca bića sui generis (sama po sebi specifična sa svojim željama i potrebama, a ne mali odrasli ljudi), moji su roditelji mene tretirali baš onako kako Rousseau ne bi htio. Kao malu odraslu osobu koja je morala pokazati relativno visoku razinu zrelosti i poznavanja sadržaja o kojima se u našoj kući razgovaralo da bih bila potpuno prihvaćena. S obzirom da ja to nisam ni mogla ni htjela, često su bilil razočarani. A ja sam zaključila da je bolje da me se što manje čuje.
A što se sreće tiče… Bila je ’71. Moj je otac bio u središtu političkih previranja. Situacija je neko vrijeme bila vrlo neizvjesna i opasna tako da se cijela obitelj, a pogotovo moja mama, morala baviti njime.
I tako se dogodilo da su mi javna izlaganja, sukobi, sučeljavanja mišljenja, konfrontacije, zauzimanje za sebe postali neopisivno neugodna, zastrašujuća iskustva praćena jakom anksioznošću koju satima, pa ni danima ne bih uspjela izregulirati. Situacije koje su uključivale druge ljude i mogućnost da doživim kritiku za mene su bile živo blato koje bi me u hipu progutalo. Morala sam odustati od glazbe i glume, usprkos talentu. Funkcionalnost mi je bila na nuli, nisam spavala i patila sam od različitih psihosomatskih simptoma. Samo je po sebi razumljivo da su mnogi odnosi i odluke koje sam gradila iz tog stanja bili nesvjesni, nezreli i neadekvatni.
Problem je u meni
Sretna je okolnost da sam relativno rano uspjela osvijestiti da takav život nema puno smisla (jedan terapeut je to nazvao produktom moje zdrave jezgre). Osvijestila sam da nije problem u svijetu nego u meni i potražila pomoć psihoterapeuta. Promijenila sam tri prije nego što sam došla do osobe uz koju sam se osjećala potpuno sigurno i uz njenu pomoć polako pronašla svoje mjesto pod suncem o kojem govori Kafka u gornjem citatu.
Nije to bilo lako. Ni za mene ni za nju. A išlo je etapno. Malim koracima. Kako je za mene svako eksponiranje predstavljalo smrtnu opasnost, postepeno sam se izlagala privatnim i poslovnim situacijama koje bi mi par godina ranije bile nezamislivo strašne. Bilo je vrlo neugodnih perioda i često sam osjećala da idem korak naprijed, dva nazad. Ali sam nastavljala. Znala sam da moram vježbati život, izlaziti iz zone komfora, izlagati se raznoraznim interakcijama. Bila sam uporna i disciplinirana. Usuđivala sam se jer sam znala da će mi nakon svake situacije u kojoj se moj identitet raspadne ona pomoći da ga ponovno sastavim.
Tisuću, deset tisuća, sto tisuća puta odslušala je i odgovorila na uvijek iste nedoumice, muke, pitanja koja je postavljao dio mene koji je emocionalno zapeo na razini trogodišnjeg djeteta i koji bi nakon svake neugodne interakcije upadao u stanje panike, nereguliranosti i straha od posljedica. Odradila je posao koji moji roditelji nisu mogli odraditi. Naučila sam se zauzimati za sebe, postavljati zdrave granice, komunicirati svoje potrebe i izražavati negodovanje zbog nečijih postupaka i ponašanja bez straha da ću biti kažnjena. Moja perfekcionistička anksioznost me nikad nije napustila, ali je prestala biti dominantna. Otvorio se prostor i za druge dijelove moje prirode.
Najbolja i dugoročno najisplativija investicija
Jesam li mogla drukčije postupiti? Novac koji sam investirala u terapiju potrošiti na to da budem ljepša, na odjeću, neki dobar auto? Naravno, pa to mnogi rade. Mnogi moji poznanici koji imaju problema, pa i klijenti, kad shvate da terapija (ili coaching) traju i koštaju, prestanu dolaziti. Nakon par mjeseci mi jave da su bili kod estetskog kirurga. Ili kupili novi auto. Nekima od njih to kratkoročno pomaže.
No, osobno mislim da ako osoba ima probleme koji sežu dublje od bora, pretankih usana i podbratka i ako je te probleme donekle osvijestila, dugoročno neće imati koristi od estetskih kirurga ni skupih dućana. Jer problem koji nam se dogodio, dogodio se iznutra i s te strane mu se mora i pristupiti. Izvanjsku prilagodbu ionako vježbamo cijeli život. U tome smo jako dobri, tako da s te strane manje-više nitko živ ni ne naslućuje što se unutar nas stvarno događa.
Your task is where your fear is, kaže Jung. Tu nema prečica (sad ide ona izlizana usporedba s teretanom, mišićima i vježbanjem.) Stari problemi će se ponovno pojaviti, bez obzira na količinu botoksa i hijalurona koju smo u sebe ubrizgali. Ili sretnih postova koje smo objavili na fejsbuku. Moj strah je bio strah od izlaganja. Od razotkrivanja unutarnjeg sadržaja. To se jednostavno moralo vježbati. I na kraju objaviti blog.
A koji vi problem imate?
Ana Berković: Pronađite pravu grupu
Ana Berković: Jesmo li uopće sposobni za vezu?
Ana Berković: Udovoljavanje drugima ili gdje su granice?
Ana Berković: Trebamo li pokušati ostvariti novu vezu?
