Rođena sam u horoskopskom znaku lava, s podznakom lava, prvoga dana u mjesecu kolovozu. Ime mi počinje prvim slovom abecede. Netko mi je jednom rekao kako su to super predispozicije za pozitivne stvari u životu. Osim jedne stvari. Navodno nije dobro imati isti znak i podznak, jer nema ravnoteže koja stvara savršeni balans, pa takvi ljudi često vode teške unutarnje bitke. Horoskop u novinama pročitam iz zabave i statički je vjerojatno da će nekome biti bar jednom i pogođen. Dakle, to smatram razbibrigom. U ovaj dio s unutarnjim ratovima, moram priznati, pomalo vjerujem. I džabe ti i broj 1 i slovo A kad sam sebe lupaš po glavi.
Razum naspram osjećaja
Realno razmišljanje bi trebalo biti dovoljno za donošenje konkretnog rješenja svakog problema. I to pali kada rješavaš matematički račun. Tada zasigurno ne koristiš emocije (u što ne ubrajam psovke, ako ne znaš postupak ili kada izračunavaš postotak sniženja cipela u koje si se zaljubila još dok su imale punu cijenu). Životni problemi, nažalost, najčešće od nas traže uporabu onih unutarnjih, najfinijih alatki koje, navodno, proizvodi srce i koje, ma koliko god se trudile pomoći, vrlo često naprave krivi izračun. Sistem papira sa „za i protiv“ koje razum predstavlja kao vrlo dobar postupak izračunavanja, zariba srce koje pametuje sistemom „što ako – ipak – možda“.
Kada pokušaš isključiti razum i pustiš da te srce povede najljepšim livadama emocija, pa kao u filmu s usporenom snimkom lebdiš udišući miris najljepšeg cvijeta, poluzatvorenih očiju i s glupavim smiješkom na licu, razum postavi najtvrđe tvrdo drvo u koje se zaletiš i padneš svom težinom u hrpu blata ( gdje nestade ona livada?). I ne boli te tada ništa osim dvije stvari: ponosa koji još daje znakove života i žlijezde glupače koja pognuto sluša pobjednički smijeh razuma, koji urla: „Jesam li ti rekaoooo!!!“.
S druge strane, ako isključiš emocije, nema slatke neizvjesnosti. Ne stvara razum one divne leptiriće u utrobi, uzbuđenje i tremu. Ljude u životu najčešće izabereš putem emocija (da, zato često i brišeš blato s face), ne unosiš parametre i putem logaritma odlučuješ ostaju li ili bivaju eliminirani. Naredbe IF i THEN ne pomažu. Emocija odlučuje. Ili ih zagrliš i pustiš suzu od sreće ili ih našim folklornim izričajem pošalješ na zasluženo (početno) mjesto.
Dobro naspram lošeg
Još su nas od vrtića učili kako stoje stvari s dobrim i lošim. Dobro je piškiti u tutu, loše je piškiti u pelenu. To što su ti isti „učitelji“ prvotno stavili tu pelenu kako bi njima bilo komotnije, nije važna činjenica. Sve što si naučio, sada zaboravi. Nova pravila. Što je bilo dobro jučer, danas više nije. I opet se privikavaj na novi režim. Koji, opet, nije održiv ako doživiš 95 godina.
Svi znamo da je dobro biti dobar, no nije li nam najslađi bio pekmez koji smo jeli prstom iz staklenke, skrivajući se u smočnici prije ručka. U doba mojeg djetinjstva pamtim sinonim za loše; lik Pucka iz udžbenika Prirode i društva. Nitko ga nije volio jer je uvijek imao podrapane hlače (danas je to „must have“ odjevni predmet svake modno osviještene djevojke), nosio tenisice bez vezica (tko danas veže tenisice?), prepisivao za vrijeme ispita (danas je fora kupiti diplomu).
Vremena se mijenjaju. Unatoč tome, znamo što je dobro, a što loše, ali glumimo svjesnost kako je dobro biti dobar i kako ćemo se uvijek truditi ići linijom težeg otpora, s aureolom iznad glave kako bi imali miran san. Mali vražićak s lijevog ramena stalno pita: „Hej, gdje je tu zabava?“ Sjetimo se Eve koja nas je kaznila za vijeke vjekova radi kleptomanije. Daj probaj, daj probaj…i probao je. Danas baš, radi više-manje svjesnog odabira opcije „LOŠE“, ne strahujemo od nastanka novih izraslina kao što je Adamova jabučica. Od srama smo odavno izliječeni. Ipak, kraljica savjest počesto izranja kao prst opomene. Nažalost, prekasno, unatoč čestim susretima nakon kojih bi se zaklinjali kako više nećemo popuštati Evi u nama.
Ipak, priznajmo; koji kostim biste radije obukli da idete na kostimiranu zabavu: slatkog anđela ili sexy vražice?
Slučajnost naspram odluke
Sinoć odgledah film zanimljive tematike, koja uključuje odluku da se stvari prepuste sudbini. I kako to biva u filmovima, sve na kraju ispadne predivno i savršeno, jer je tako moralo biti (prema scenariju filma). Osobno vjerujem kako slučajnosti ne postoje. Čak nije slučajno da sam odgledala baš taj film.
Slučajnost je termin izmišljen kako bismo opravdali događaj na koji nismo utjecali …ili bar to mislimo. Većina naših reakcija, postupaka i odluka utječe na događaje koji slijede, a da, pritom, toga nismo ni svjesni, stvarajući ogroman koncentričan krug koji je nemoguće analizirati.
Slučajnost možemo nazvati i magičnim prstom sudbine (lirski moment).
S druge strane, nalazi se odluka koju možemo nazvati svjesnim upravljanjem života onako kako ja to želim (buntovni moment). U državi u kojoj živim to je opet iluzija, ali to je za neku drugu kolumnu.
Dogodi se u životu da ne ide baš kako zamišljamo da bi trebalo. Imamo mogućnost nestrpljivo kopati lopatama odluka i postupaka i pritom bacati prašinu u oči „slučajnim“ prolaznicima, kako bi iskopali taj moment koji nas kopka. Imamo mogućnost i pustiti slučajnosti da odradi svoje. Poput broda na pučini bez kormila kojega nosi more (iako i na morske struje utječe mnogo faktora i neće te slučajno odvesti negdje). Razlika je samo u strpljivom odabiru metode i ne trčanju pred rudo. A nekada je to tako teško. Sad i odmah. Ne možemo čekati skrštenih ruku. Moramo znati odmah i sada. Pa shvatimo da nismo baš trebali. Ili možda jesmo. A, dobro, bar ćemo znati na čemu smo. I onda shvatimo da opet ne znamo. Da li da pustimo i čekamo? Možda se samo posloži. Ma ne, ako si sami ne pomognemo nitko neće. I opet lopatu u ruke i kopaj. Prešutjeti ili reći? Iskoristiti priliku ili je pustiti da nas pronađe? Ironično je što smo već svim tim odlukama stvorili beskrajno mnogo slučajnosti mnogima oko sebe koja će se i nas dotaći u putanji kojom putuje. Ništa nije slučajno; namjerno ne želimo vjerovati u to.
