Tema koju mi život servira u posljednje vrijeme je osjećaj ne-dovoljnosti. Namjerno pišem s crticom iza riječi ne, iako to gramatički nije ispravno. Time želim ukazati kroz riječi na to da je život hologram, odnosno da ako nešto nije ispravno gramatički, ne može biti niti životno. Drugim riječima, osjećaj nedovoljnosti je neistina o našoj biti iz naše duše. No, iako je neistina, svi ga praktično živimo, u većoj ili manjoj mjeri. I mnogi ga uopće nisu svjesni, niti mogu razumjeti što pojam nedovoljnosti znači.
Pokazala mi je to reakcija nekih osoba na moju objavu na Facebooku. U njoj sam objavila kako da sam dobila odgovor na pitanje koje sam si postavila o spoznaji uzroka mog osjećaja nedovoljnosti i kako sam ubrzo potom dobila iznenada sliku jednog događaja iz ranog djetinjstva. Taj mi je događaj pomogao i objasnio zašto i zbog čega percipiram sebe i život iz prizme nedovoljnosti. Neke su mi osobe nakon toga postavile pitanje što je to nedovoljnost i kako je prepoznati?
Osvijestiti da je put jednako cilj znači živjeti taj cilj čitavo vrijeme tijekom svog života.
Živite li u osjećaju nedovoljnosti?
Osjećate li da niste dovoljno lijepi, zdravi, sigurni, mirni, dobri, duhovni, bogati, sretni, uspješni, načitani, pametni, voljeni, poštovani, priznati, vrijedni… onda živite s osjećajem nedovoljnosti. Mislite li da trebate biti pametniji, mudriji, inteligentniji, načitaniji, obrazovaniji, informiraniji, bolji, ljepši, ljubavniji, pošteniji, zdraviji… živite s osjećajem nedovoljnosti. Mislite li da morate bilo što učiniti da biste nešto zaslužili, odnosno da biste zaslužili svoje postojanje, onda živite u osjećaju nedovoljnosti.
Ako su vam drugi krivi za vaša stanja, probleme, emocije, situacije… onda živite u osjećaju nedovoljnosti. Ne vidite li u sebi dobro, ljubav, lakoću, radost… nego sjene, nesvjesno, probleme, grešku, požudu, nestrpljivost, nezasitnost, potrebu da stalno budete aktivni kako biste od sebe dali ili nešto postigli… onda živite u osjećaju nedovoljnosti.
Ako si niste u stanju priuštiti samo jedan jedini dan u kojem nećete raditi baš ništa, od svega onog što mislite da morate kako biste preživjeli vi sami ili drugi kroz vaše djelovanje, onda živite u osjećaju nedovoljnosti. Ne govorim o neodgovornosti, nego o tome da pokušate zamisliti da jedan dan ne činite ništa. Probajte osjetiti koji bi vam se sve sadržaji svijesti pojavili kroz misli, tjelesne senzacije i emocije. Sve što bi se pojavilo je osjećaj da niste zadovoljni svojim postojanjem i da zato nešto morate učiniti. A sve kako biste ga osigurali, zaslužili, održali, imali. Zato to mnogi ne razumiju, jer je toliko duboko da ide do kostiju, do same suštine bića.
Uvijek smo dovoljni
Znam da je teško povjerovati da smo – uvijek dovoljni. I znam da to ne ide iz uma, koliko god se trudili. Jer taj osjećaj i jest u umu. On je suština samog uma i zato ga um ne može niti razumjeti niti pustiti. On ga drži, jer se drži za sebe i za svoje postojanje. Stoga možemo o tome čitati, možemo to pokušati razumjeti, logički razriješiti, analizirati, secirati… Ali tako ništa ne možemo niti spoznati niti razriješiti. Što ne znači da ne postoji način.
Rješenje je onkraj uma. To znači da ide na drugačiji način. I sigurno se pitate koji? I kako znam da se pitate? Tako što se i ja pitam i tražim odgovore. Još uvijek. Iako sam već milijune odgovora dobila na različite načine. I svaki put dođe olakšanje i onaj osjećaj “Eureka, riješila sam! Sad razumijem, to je to, gotovo je, sad sam dovoljna.” Aha, možeš misliti. Čim tako pomislim, znam da sam opet na početku i da ništa shvatila ni razriješila nisam.
Evo primjera od jučer. Iznenada mi u misli dođe situacija iz djetinjstva. Tada sam, u dobi od 3,5 godine dobila sestru. Leže sestra i mama u krevetu, a ja sjedim na fotelji i osjećam se nedovoljno i izdvojeno, ljubomorno, zavidno, nesretno, ljuto, ogorčeno, prestrašeno i životno ugroženo. Um djeteta od 3,5 godine ne razumije da je mama rodila novo biće zato što je to prirodna želja i želja da imam brata ili sestru. Moj um je umislio da je mama rodila zato što joj ja nisam bila dovoljna te da sad, kad je novo biće ovdje, više neće biti dovoljno za mene. A ako neću biti dobra ili savršena ili najbolja moguća, mogla bih ostati bez mame, a tako i izvora života i u konačnici umrijeti sama i ostavljena.
Razvoj identiteta i osjećaj dovoljnosti
Taj je strah na razini kostiju i naše biće sebrine o tome da ga možemo preživjeti tako da razvijemo identitet ili ego koji će nas štititi kroz određene obrasce ponašanja. Kod mene su se ti obrasci razvili u ponašanje “ne smijem pogriješiti, uvijek moram biti na visini zadatka, moram biti dobra i savršena, moram uvijek pokazivati najljepše lice, moram slušati sve što mi se kaže, moram se praviti da volim i kad ne volim.”
Kao što sve ima svoju cijenu, tako i taj identitet ima svoju. Ona je samo posljedica kroz osjećaje zavisti, ljubomore, uspoređivanja, predviđanja opasnosti, kompromitiranja, stalnog usavršavanja i nastojanja da budeš bolji, pametniji, ljepši…, osjećaja težine života, pritiska da uvijek nešto moraš činiti i nikad stati…
Ukratko, cijena tog identiteta sazdanog od straha za preživljavanje je osjećaj nedovoljnosti i djelovanje iz njega, a ne osjećaja dovoljnosti. Jedino je djelovanje nastalo iz osjećaja dovoljnosti “ispravno”, to je djelovanje koje donosi “ispravne” plodove. Ti se plodovi nazivaju lakoća života, radost, ljubav, suosjećanje, savjest, podrška. I to se osjeti. Osjetimo mi sami na svojoj koži, a osjete i ljudi koji nam prolaze kroz život. Svi sve osjete.
Naprosto se osjeti djeluje li netko iz svoje suštine, a ona je – uvijek osjećaj dovoljnosti, ili iz svojih – rana, a one su – uvijek osjećaj nedovoljnosti. Osjećaj nedovoljnosti je naša sjena, odnosno naša rana, a mi smo ih toliko puni da čak niti ne vidimo koliko se osjećamo nedovoljnima i koliko iz tog osjećaja kreiramo sve događaje u našim životima.
Prepuštanje do kraja
Vratimo se na priču o uzroku nedovoljnosti. Iako djeluje istinito i donosi osjećaj sreće jer sam ga naizgled razumjela i riješila, mislite li da uistinu jesam do kraja? Jesam, do neke mjere, ali do kraja nisam. Kako znam da nisam? Pa tako što mislim da jesam, što je još jedna zamka uma. Sve dok mislimo, nismo u suštini, nego u umu. I kako ću do toga doći?
Mogu vam reći samo svoj put i način, a vi propustite to kroz sebe i provjerite rezonira li s vama ili ne. Poanta i najdublja razina mog osjećaja nedovoljnosti polazi otuda što se još uvijek ne mogu do kraja prepustiti Izvoru, Bogu, Univerzumu, Duhu Svetom, Kreatoru… kako god da zovete životnu silu od koje smo postali. Još uvijek je doživljavam poput krvnika koji će me kazniti za sva moja nedjela i sve moje sjene. I još uvijek tražim sve druge puteve do suštine, osim onog istinskog i pravog na koji se uvijek na kraju vratim. Ali, tek nakon što se svi ostali putevi pokažu jalovima i nepotpunima.
I iako djeluje kao hrčkovo kolo kojem nikada nema kraja, u suštini znam da je to moj put do njega, do Boga, do toga da mu se u potpunosti prepustim i da mu dozvolim da bez mog ega i otpora djeluje kroz mene u svakom trenutku mog života. Bez straha da će me ostaviti, kazniti, povrijediti, iznevjeriti.
Razina vjere ili sumnje
Samo zato što u to ne vjerujem do kraja, a vjerujem puno, gotovo skoro do kraja, samo zato što još uvijek postoji zrno sumnje, iako sam praktično svjedočila bezbroj puta kroz život da nema razloga za sumnju i da je Bog tu stalno i da je dobar i da ne kažnjava, još uvijek osjećam nedovoljnost.
Ne do kraja i ne stalno, ali povremeno iskoči s razlogom, kako bi mi pokazao razinu moje vjere ili sumnje u onog koji jedini je ljubav i koji je uvijek u meni. Ali, ja mu ne vjerujem do kraja da je i da bih to mogla biti ja kroz njega.
Eto, u tom grmu leži zec. I ono što me tješi jest to da sam na tom putu, kojeg zovem Put prema Sebi. A svatko tko je na putu, prije ili kasnije će doći do cilja. Ili još bolje rečeno, čim smo na putu, odmah smo na cilju, jedino još toga nismo svjesni i put si otežavamo stalnom žudnjom prema cilju. Osvijestiti da je put jednako cilj znači živjeti taj cilj čitavo vrijeme svog života.
Autorica: Bojana Svalina
